Wycliffe (Wyclif, Wycliff, Wicliffe) [wi'klif], John, engleski teolog i crkveni reformator (Hipswell, oko 1325 – Lutterworth kraj Leicestera, 31. XII. 1384). Bio profesor teologije i predstojnik (master) koledža Balliol u Oxfordu, potom od 1361. župnik u Fillinghamu, od 1368. u Ludgershallu te od 1374. u Lutterworthu. Bio kraljev izaslanik na mirovnom kongresu s Francuskom u Brugesu 1374. Od sredine 1370-ih započeo je s reformatorskim naučavanjem kojim je dao temelj za poricanje papinske vlasti. Pritom se pozivao na Bibliju, učeći da je ona dovoljna za spas vjernika te da joj se stoga treba vratiti. U napadajima na papinstvo i Crkvu feudalci su vidjeli mogućnost da se domognu crkvenih posjedâ pa su podupirali Wycliffea. Kako mu je bio sklon i Parlament s obzirom na to da je zagovarao odricanje Crkve od svjetovne vlasti, nije doživio veće progone iako ga je 1377. papa Grgur XI. optužio zbog hereze. Popularizirajući Bibliju Wycliffe ju je sa suradnicima preveo na engleski jezik (do 1384; pretpostavlja se da je sam preveo Novi zavjet). S vremenom je postao teološki radikalniji, pa je poricao transsupstancijaciju, štovanje slika i relikvija, prodaju oprosta, ispovijed i dr., kontinuirano se vraćajući oštrim kritikama papinstva i crkvene hijerarhije. Njegov je nauk osudio Koncil u Konstanzu (1415). Wycliffe je osobito utjecao na J. Husa. Glavna djela: Traktat o univerzalijama (Tractatus de universalibus, oko 1368–69), O svjetovnoj vlasti (De civili dominio, 1376), O Crkvi (De Ecclesia, 1378–79), O euharistiji (De Eucharistia, oko 1380).
