Wolff [vɔlf], Christian, njemački filozof i pravnik (Breslau, danas Wrocław, Poljska, 24. I. 1679 – Halle, 9. IV. 1754). Predavao na Sveučilištu u Halleu (1706–23. i 1740–54) i Marburgu (1723–40). Pod utjecajem Leibnizova determinizma i prirodnih znanosti koje je studirao, izrastao u jednoga od najznačajnijih predstavnika racionalizma i prosvjetiteljstva u njemačkim zemljama. U svojem najvažnijem filozofskom djelu Prva filozofija ili ontologija (Philosophia Prima sive Ontologia, 1730) dao je sistematsku ontologiju koja slijedi skolastičke smjerove ujedinjujući elemente Leibnizova i Descartesova sustava. Sve racionalne forme pokušao je potvrditi empirijskom zbiljom u strogim i jasnim dokazima. Svi predmeti moraju biti promatrani sa stajališta vječnih istina, i sa stajališta slučajnih istina; za svako područje zbilje postoji spoznaja s pomoću pojmova i spoznaja s pomoću činjenica, odn. apriorna znanost iz razuma i aposteriorna znanost iz opažaja. Wolffov sustav bio je vrlo utjecajan u Njemačkoj do XIX. st., a posebno je zaslužan za njemačku filozofsku terminologiju. Učenje o pravnom sustavu prožeo je načelima pravne logike i deduktivne metode. U svojem glavnom pravnom djelu Institucije prirodnog i međunarodnoga prava (Institutiones juris naturae et gentium, 1750) međunarodno pravo utemeljio je na idejama prirodnoga prava; preteča koncepta međunarodne zajednice koja postoji iznad državne vlasti. Pisao je i o matematici, logici, ekonomiji i drugim disciplinama. Ostala važnija djela: Racionalna filozofija ili logika (Philosophia rationalis sive logica, 1728), Opća kozmologija (Cosmologia generalis, 1731), Opća praktična filozofija (Philosophia practica universalis, I–II, 1738–39), Filozofija morala ili etika (Philosophia moralis sive ethica, 1750–53).
