Walcott [wɔ:'lkət], Derek, karipski književnik engleskoga izraza (Castries, Sveta Lucija, 23. I. 1930 – Cap Estate, Gros Islet, Sveta Lucija, 17. III. 2017). Pjesnik, dramatičar i esejist. Potekao iz miješane obitelji (afričkog, engleskog i danskoga podrijetla) te odrastao u nekadašnjoj britanskoj koloniji na Malim Antilima; u Kingstonu (Jamajka) završio studij francuskoga, španjolskoga i latinskog jezika. Studirao je dramu u New Yorku (1958–59); na Bostonskom sveučilištu predavao je s prekidima do 2007; živio na Karibima i u New Yorku. – Prvu zbirku pjesama objavio je u vlastitoj nakladi 1948., a vlastitu poetiku zacrtao zbirkom Zelena noć: pjesme 1948–1960 (Green Night: Poems 1948–1960, 1962), progovorivši o osjećaju nepripadanja i dvojnosti između europske kulturne opredijeljenosti i domorodačke pučke tradicije. U Port of Spainu osnovao je 1959. kazališnu radionicu Trinidad Theatre Workshop, gdje su se izvodila i njegova djela, od kojih su najpoznatija sakupljena u dramskoj zbirci San na Majmunskoj planini i druge drame (The Dream on Monkey Mountain and Other Plays, 1971). Naslovna drama svjedoči o potrazi za kulturnim identitetom zasnovanim na vlastitom naslijeđu. Jednu od svojih trajnih zaokupljenosti izrazio je mišlju izrazito postkolonijalne poetike, koja uvelike određuje njegovo djelo: »Mi smo svi ovdje stranci … mislimo na jednom jeziku dok se naša tijela kreću u skladu s drugim«. U drami Pantomima (Pantomime, 1978) poslužio se postupkom preispisivanja (reinskripcije), tipičnim za postkolonijalnu (ali i postmodernu) književnost: djelo kanonske književnosti (Robinson Crusoe) ispričao je iz perspektive kolonijaliziranoga. Taj je postupak dosegnuo vrhunac u djelu Omeros (1990), epu u danteovskim tercinama, sa 741 stihom u 65 poglavlja, zbog kojega je nazvan karipskim Homerom. Karipski Odisej u svojim ribarskim avanturama i borbi s vozačem taksija Hektorom za ljubav lijepe Helene, središta epske radnje, kulminacija je autorove poetske potrage za vlastitim identitetom. Uz elemente nadrealizma, simbolizma i magičnoga realizma, nezačudna fantastika zasnovana na pučkoj predaji također je osobitost njegova opusa. Uz mnoge pjesnički zrele zbirke (Drugi život – Another Life, 1973; Morsko grožđe – Sea Grapes, 1976; Arkansaška oporuka – The Arkansas Testament, 1987; Rasipnik – The Prodigal, 2004., Bijele čaplje – White Egrets, 2010. i druge), značajno je kulturološko svjedočanstvo i njegov esej Antili: ulomak epskoga sjećanja (The Antilles: Fragment of Epic Memory) u povodu dodijeljene mu Nobelove nagrade za književnost 1992.