Vlady [vladi'], Marina (pravo ime Marina de Poliakoff-Baïdaroff), francuska glumica (Clichy, 10. III. 1938 – 24. IX. 2026). Kći ruskih emigranata, učila je balet u pariškoj Operi. Na filmu je nastupala od 1949 (posljednji put 2016). Privlačiva i fotogenična plavuša »klasicističke« ljepote, najčešće je glumila likove naglašene senzualnosti, isprva u tipu fatalnoga vampa (Gadovi idu u pakao – Les salauds vont en enfer, 1955. i Ti, otrove – Toi, le venin, 1959., oba u režiji Roberta Hosseina), potom tzv. nimfete, npr. kao dobrodušna prostitutka u Djevojci u izlogu (La ragazza in vetrina, 1960) Luciana Emmera te kao seksualno nezasitna mlada supruga u Bračnoj postelji (L’ape regina, 1963) Marca Ferrerija. Tumačila je i zagonetne figure (Mona, zvijezda bez imena – Mona, l’étoile sans nom, 1966., Henrija Colpija) te različite tipove emancipiranih, kadikad životom razočaranih, protagonistica, npr. u filmovima Dvije ili tri stvari koje znam o njoj (Deux ou trois choses que je sais d’elle, 1967) Jeana-Luca Godarda (kao kućanica koja se povremeno prostituira), Jugo (Sirokkó, 1969) Miklósa Jancsóa, Njih dvije (Ők ketten, 1978) Márte Mészáros, Splendor (1989) Ettorea Scole. S uspjehom je nastupala i u kostimiranom žanru, kao krjeposna protagonistica koja prigušuje ljubavnu strast u Princezi od Clèvesa (La Princesse de Clèves, 1961) Jeana Delannoya, energična shakespearijanska junakinja u Ponoćnim zvonima (Chimes at Midnight, 1966) Orsona Wellesa, razuzdana aristokratkinja u filmu Neka svečanost otpočne (Que la fête commence, 1975) Bertranda Taverniera, a u Neuzvraćenoj ljubavi (Sjužet dlja nebol’šogo rasskaza, 1969) Sergeja Josifoviča Jutkjeviča utjelovila je svojevrsnu idealnu ženu (životnu ljubav Antona Pavloviča Čehova). Nastupala je također u kazalištu i na televiziji, snimala albume šansona te objavila nekoliko romana i knjiga memoarske proze, npr. Vladimir, ili prekinuti let (Vladimir ou le vol arrêté, 1987), o suprugu Vladimiru Visockom.
