Vladislav IV. Vasa (poljski Władysław IV Waza [vładɨ'słaf va'za], litavski Vladislovas II Vaza), poljski kralj i litavski veliki knez (kraljevski posjed Łobzów kraj Krakova, 9. VI. 1595 – Merkinė, Litva, 20. V. 1648). Pripadnik dinastije Vasa, prvi sin Sigismunda III. Vase koji ga je, povevši Poljsko-moskovski rat (1609–18) te osvojivši 1610–12. Moskvu, postavio uz potporu boljara za ruskoga cara (potpisivao se kao »izabrani veliki knez«). Nakon očeve smrti izabran je 1632. za poljskoga kralja i litavskoga velikog kneza te je, pod pritiskom Sejma, postigao mirovne sporazume kojima je učvrstio poljsko-litavsku uniju na istoku. Ondje je, nakon Smolenskoga rata s ruskim carem Mihailom Fjodorovičem Romanovim 1632–34., zadržao Smolensk, a zauzvrat se odrekao pretenzija na rusko prijestolje. Na jugoistoku je pak zaustavljena osmanlijska invazija na Podolje (Poljsko-turski rat 1633–34), dok su na sjeveru produljenjem poljsko-švedskoga mirovnog ugovora 1635. okončane Vladislavove pretenzije da povrati očevu švedsku krunu na koju je (bez potpore u Švedskoj, kao i u Sejmu) polagao pravo nakon smrti Gustava II. Adolfa. Nije bio uspješan u nametanju utjecaja u europskoj politici, kao ni u pokušaju da osigura nasljedno pravo na poljsku krunu svojoj dinastiji Vasa te je, štoviše, u poljsko-litavskoj državi ojačala uloga Sejma. Podupirao je vjersku toleranciju, proveo reforme u vojsci te ostao upamćen kao pokrovitelj umjetnosti i znanosti. Neuspješno je 1646–47. pokušao izazvati rat s Osmanskim Carstvom, nadajući se regrutacijom i ratom primiriti Kozake, koji su početkom 1648. započeli ustanak pod vodstvom hetmana Bogdana Hmeljnickoga. Kako nije imao zakonitih živih potomaka, naslijedio ga je mlađi polubrat Ivan II. Kazimir Vasa.
