Vitezović Ritter, Pavao, hrvatski povjesničar, književnik i leksikograf (Senj, 7. I. 1652 – Beč, 20. I. 1713). Sin alsaškoga časnika Antuna Rittera i Senjanke Doroteje Lučkinić. Školovao se u Senju i u zagrebačkoj isusovačkoj gimnaziji, gdje mu je predavao J. Habdelić, a 1670. otišao je u Rim, gdje se upoznao s I. Lučićem. Na njegovo je obrazovanje ponajviše utjecalo poznanstvo s polihistorom J. W. Valvasorom, za čije je djelo Topografija sadašnje Vojvodine Kranjske (1679) izradio bakrorezne vedute gradova i utvrda i čijom se bibliotekom služio za svojega boravka u Wagensbergu (Bogenšperk u Kranjskoj) 1676–77. God. 1678. vratio se u Senj, gdje je sudjelovao u pograničnim sukobima s Osmanlijama, a 1683. sudjelovao je u borbama s Osmanlijama u Slavoniji i ugarskoj Podravini. Bio je zastupnik Senja na Saborima u Sopronu, Požunu (Bratislava) i Beču, a 1684–87. poslanik hrvatskoga bana i staleža na dvoru i pri Ugarskoj dvorskoj kancelariji u Beču. Za boravka u Beču učio je geografiju. Nositelj je više naslova (zlatni vitez, naslovni podžupan Like i Krbave, dvorski savjetnik, barun). Od 1690. boravio je u Zagrebu, gdje je djelovao na razvoj kulturnoga života. Sabor mu je 1694. povjerio vođenje Zemaljske tiskare u Zagrebu, prve tiskare u banskoj Hrvatskoj, u kojoj je potom tiskao neka od svojih djela. Nakon sklapanja Karlovačkoga mira (1699), u službi grofa Luigija Ferdinanda Marsiglija te kao predstavnik hrvatskih staleža sudjelovao je u komisiji za određivanje hrvatsko-osmanske i hrvatsko-mletačke granice. God. 1710. dobio je u nasljedstvo posjed Šćitarjevo, zbog kojega se zapleo u imovinski spor. Zbog toga se sklonio u Beč, gdje je razvio opsežnu korespondenciju na latinskom, koja se danas čuva u Arhivu HAZU, Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici te u Hrvatskom državnom arhivu (arhiv Zagrebačke nadbiskupije).
Napisao je veći broj pjesničkih, historiografskih i leksikografskih djela. Hrvatsku verziju svojega prezimena (njem. Ritter: vitez) prvi je put upotrijebio u svojem prvom pjesničkom djelu na hrvatskom, Odiljenje sigetsko (Linz, 1684), a potom i u drugim djelima pisanima hrvatskim jezikom. Prvo svoje povijesno djelo, Traktat o krbavskim knezovima koji bijahu iz roda Gušića (Tractatus de comitibus Corbaviae qui fuerunt ex genere Gussich), napisao je 1677., a objavio 1684. u Ljubljani; u njem se, između ostalih, pozivao i na djelo I. Lučića. U Zagrebu je u Zemaljskoj tiskari, koju je iz Vlaške ulice preselio u svoju kuću na Gradecu, prvo tiskao Kalendarium aliti miszečnik hervaski za leto 1695, a potom niz molitvenika, školskih knjiga i spisa na hrvatskom i latinskom jeziku. God. 1696. objavio je ondje i vlastito pučko-didaktičko djelo Kronika aliti spomen vsega svieta vikov, koje je dijelom bilo kompilacija kajkavske kronike A. Vrameca (do 1578); u njem je pokušao dokazati da je Dalmacija dio Hrvatske, a o tome je pisao i u latinskoj spomenici grofu Marsigliju 1699. Iz toga doba potječe nekoliko Vitezovićevih rukopisnih karata, a najpoznatija je povijesna Karta cjelokupnoga Hrvatskoga Kraljevstva (Mappa generalis regni Croatiae totius, 1699), vezana uz djelo Oživjela Hrvatska (Croatia rediviva, 1700) u kojem je razradio ideju o tom da su svi Južni Slaveni zapravo Hrvati. Taj je koncept dodatno proširio u velikom nedovršenom djelu O ilirskim žrtvenicima i ognjištima (De aris et focis Illyriorum), dio kojega je objavio u Beču 1701. pod naslovom Stematografija ili opis, objašnjenje i rekonstrukcija ilirskih grbova (Stemmatographia sive Armorum Illyricorum delineatio, descriptio et restitutio), objavivši pritom 56 grbova zemalja za koje je smatrao da pripadaju Iliriku. Autor je povijesnog spjeva Dva stoljeća ucviljene Hrvatske (Plorantis Croatiae saecula duo, 1703), u kojem je opisao borbe s Osmanlijama na području Vojne krajine u XVI. i XVII. st. U neobjavljenom djelu Opsjene djela O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske Ivana Lučića (Offuciae Ioannis Lucii De regno Dalmatiae et Croatiae) zastupao je ideju cjelovitosti Hrvatske i kritizirao djelo I. Lučića. Napisao je i nekoliko neobjavljenih kraćih tekstova: Život i mučeništvo svetoga Vladimira (Vita et martyrium B. Vladimiri), Ilirski junaci ili životi ilirskih svetaca (Indigetes Illyricani sive vitae Sanctorum Illyrici), Banologija ili o banskoj vlasti u Hrvatskoj (Banologia seu de banatu Chrovatiae) te danas izgubljeni tekst Rasprava o tome kako je Hrvatska potpala pod vlast Ugarske (Tractatus, qualiter Croatia ad ius Ungaricum devenerit). God. 1704. objavio je djelo Oslobođeno rodoslovlje sv. Ladislava, kralja Slavonije (Natales Divo Ladislavo regi Slavoniae apostolo restituti), u kojem je pokušao dokazati da kralj Ladislav, osnivač Zagrebačke biskupije, nije Arpadović, već da potječe od hrvatske vladarske dinastije. U rukopisu je sačuvano njegovo djelo Prikaz povijesti Srbije u osam knjiga (Serbiae illustratae libri octo), a 1712. u Trnavi je tiskao djelo Zasužnjena Bosna (Bosna captiva). Njegova historiografska djela, u kojima ističe temeljnu ideju o poistovjećivanju svih Južnih Slavena s Hrvatima, ostavila su snažnoga traga u hrvatskoj historiografiji predilirskoga doba.
Uz povijesne rasprave pisao je pjesme, poslanice i jezikoslovne rasprave. Za razliku od historiografskoga rada, Vitezovićev leksikografski rad manjim je dijelom sačuvan; najznačajnije mu je leksikografsko djelo rukopisni rječnik Lexicon Latino-Illyricum (hrvatsko-latinski dio je izgubljen), preslika kojega je objavljena god. 2000., a prvo kritičko izdanje 2010. Pisao je latinskim i hrvatskim jezikom, prvo rodnom čakavštinom, ali prihvaćajući poslije kajkavštinu i štokavštinu. Imao je potpuno jasnu tronarječnu koncepciju općehrvatskoga književnog jezika, s dotad najboljim latiničnim slovopisom temeljenim na jednoslovima. Po svojim slovopisnim rješenjima i po shvaćanju književnoga jezika umnogome je utjecao na Lj. Gaja i hrvatske preporoditelje 1830-ih u konačnom oblikovanju hrvatskoga standardnoga jezika i njegova slovopisa.
