Vilim II. Hohenzollern [ho:əncɔ'ləɹn], pruski kralj i njemački car (Berlin, 27. I. 1859 – Doorn, Nizozemska, 4. VI. 1941). Sin Fridrika Vilima Hohenzollerna i Viktorije Engleske, kćeri britanske kraljice Viktorije; unuk Vilima I. Hohenzollerna. Vladao 1888–1918. Sukobio se s O. E. L. Bismarckom i prisilio ga 1890. na ostavku, ali je nastavljena njegova socijalna politika (1891. proglašen je zakon o nadzoru tvornica; 1892. osnovan je ured za rad; 1899. proširen je zakon o starosti i invalidnosti; 1900. uvedeno je osiguranje protiv nezgode; 1903. prošireno je osiguranje protiv bolesti; 1908. godine uvedeno je strogo reguliranje satnica tvornice). Nastavio je i pripremanje širenja Njemačke preko Balkana na Bliski i Srednji istok i učvršćenje kolonijalnog posjeda. Njegova vanjska politika udaljila je sve saveznike osim Austro-Ugarske, a neki potezi izazvali afere koje su ostavile dojam nestabilne politike opasne za međunarodni poredak, što je zajedno s provođenjem politike intenzivnoga naoružanja, osobito na moru, ubrzalo izbijanje I. svjetskog rata. Nakon vojnog sloma Njemačke 1918., a pod prijetnjom revolucije, državni kancelar Maksimilijan Aleksandar Fridrik Vilim (Max von Baden) prisilio ga je 9. XI. 1918. na abdikaciju. Emigrirao je u Nizozemsku.