Vetranović, Mavro, hrvatski književnik (Dubrovnik, 1482 – Dubrovnik, 15. I. 1576). Potječe iz obitelji talijanskog podrijetla. Kršten je kao Nikola, a Mavro mu je redovničko ime. Obitelj mu je nosila nadimak Čavčić. Prvo je obrazovanje stekao u dubrovačkoj gradskoj školi, a potom u benediktinskom samostanu na Mljetu. Starija je hrvatska historiografija navodila da je studirao u Italiji, no čini se da je posrijedi bila pogrješna interpretacija nekih navoda. Oko 1507. ušao je u benediktinski red, zaređen je 1509. God. 1515. biskup A. Nalješković zadužio ga je, uz još trojicu redovnika, da provede reformu samostana na Mljetu. Vjerojatno zbog neslaganja oko provedbe reforme, Vetranović je, ne tražeći dopuštenje, 1517. otišao u Italiju, zbog čega ga je dubrovačka vlada doživotno prognala. Ipak, bio je pomilovan pa se 1522. vratio na Lokrum. Potom je obnašao različite dužnosti u benediktinskim samostanima Dubrovačke Republike: 1524. bio je opat na Mljetu, 1527. glavar ujedinjenih samostana na Sv. Andriji i Višnjici, 1534 (a možda i prije) prior na otočiću Sv. Andriji, gdje je bio i jedini stanovnik, 1541. opat na Višnjici, 1545. predsjednik Mljetske kongregacije i opat na Mljetu. Pokopan je u Sv. Jakovu na Višnjici. Među dubrovačkim književnicima uživao je velik ugled, a njegovo je pjesničko umijeće hvalio M. Držić u prologu Tirene. Za života ništa nije tiskao. Opus mu obuhvaća između 30 i 40 tisuća stihova, sačuvanih u nekoliko zasebnih manjih rukopisa te u trima opsežnim rukopisnim »knjigama«, označenim brojevima od 4 do 6, što bi značilo da su prve tri izgubljene. Prema nekim stihovima iz njegove Pjesance u vrijeme od pošljice, napisane najvjerojatnije za epidemije kuge u Dubrovniku 1527. ili 1533., te iz prologa Držićeve Tirene, zaključuje se da je u mladosti pisao ljubavnu poeziju, no ona nije sačuvana. Opus mu je žanrovski raznolik. Premda nema pouzdanih podataka o kronologiji nastajanja pojedinih djela, u književnoj se historiografiji uvriježila pretpostavka da je u mlađim danima pisao i kraće dramske tekstove svjetovne tematike: dvije pastirsko-mitološke igre, Istoriju od Dijane i Lovca i vilu te mitološku dramu o Orfeju i Euridiki, naknadno naslovljenu Orfeo, kristijaniziranu dramatizaciju mita u kojoj se, za razliku od predloška, ne osvrće Orfeo nego Euridika. Crkvena prikazanja vjerojatno su plod Vetranovićevih zrelih godina. Prikazanje Od Uskrsnutja Isukrstova pripada uskrsnomu ciklusu i prikazuje Kristov silazak u pakao. Kristovo rođenje dramatizirano je u Prikazanju od poroda Jezusova, izvedenom 1537. Starozavjetnu pripovijest o Josipu Egipatskom razradio je u opsežno Prikazanje kako bratja prodaše Jozefa, a Abrahamovo žrtvovanje Izaka u Posvetilištu Abramovu, prikazanom 1546., sačuvanom u pet različitih verzija. Na starozavjetnu se knjigu Daniel oslanja Suzana čista, biblijska drama koja odstupa od strukture prikazanja. Vetranovićeva lirika vrlo je raznolika. Mnogim je pjesmama teško precizno odrediti temu i žanrovsku pripadnost, jer su izrazito duge te uključuju različite tematske interese i različite tonove. Pisao je religiozne pjesme, maskerate, političke i satirične pjesme, lament (Tužba grada Budima), niz refleksivnih pjesama, nadgrobnice. Autor je prve dubrovačke poslanice upućene nekomu hvarskomu književniku (P. Hektoroviću). Vetranović je jedini dubrovački pjesnik XVI. st. koji se intenzivno zanimao za aktualna društvena i politička zbivanja i stihovima ih komentirao te jedan od rijetkih koji je u stihovima kritizirao Katoličku crkvu i korumpiranost dubrovačkoga društva (osobito sudaca u Remeti). Pjesancom Marinu Držiću u pomoć branio je mladoga Držića od optužbi da je plagijator. Za mnoge je njegove pjesme karakteristično da su ispjevane u prvom licu i da spajaju refleksije o vlastitoj intimi, osobito o vjerskim osjećajima i poziciji čovjeka u svijetu, s problematiziranjem suvremenih političkih zbivanja, pri čem se na intimno kazivanje nadovezuje didaktičnost i propovjednički diskurs. Alegorijski ep Pelegrin (4374 dvostruko rimovana dvanaesterca) prvo je i jedino opsežnije narativno djelo u Dubrovniku u XVI. st. Tematizira neobično, fantastično putovanje naslovnoga junaka Piligrina, kojemu se ne razabire cilj i koje očito treba razumjeti kao alegorijsko putovanje. Osim nešto pjesama u osmercima, od kojih su osobito važne Pjesanca u pomoć poetam i dvije pjesme naslovljene Remeta, većina je Vetranovićevih djela ispjevana u dvostruko rimovanim dvanaestercima. Djela su mu sačuvana mahom u prijepisima iz XVII. st., ponešto i u mlađim prijepisima, i do druge polovice XIX. st. nisu tiskana, osim kraće inačice Posvetilišta Abramova, tiskane 1616. u Nauku karstjanskom M. Divkovića pod naslovom Verši od Abrama. Književna historiografija XIX. st. miješala je Vetranovićeva i Držićeva djela. Hekuba M. Držića objavljena je pod Vetranovićevim imenom, a Prikazanje od poroda Jezusova i Posvetilište Abramovo pod Držićevim. Premda po godinama života pripada renesansnim pjesnicima, Vetranović se, u usporedbi sa svojim suvremenicima, doima bližim poetici srednjovjekovne književnosti. S druge strane, neuklopivost njegova opusa u dominantne pjesničke tijekove dubrovačke renesansne književnosti, teško odrediva žanrovska pripadnost, mjestimično problematiziranje odnosa književnosti i zbilje i metatekstualni ekskursi priskrbili su mu oznaku manirističkoga pisca (P. Pavličić).
