Velikanović, Iso (Isidor), hrvatski književnik i prevoditelj (Šid, 29. III. 1869 – Zagreb, 21. VIII. 1940). U Beču studirao filozofiju i medicinu. Radio je u Srijemskoj Mitrovici i Srijemskim Karlovcima, a od 1914. do smrti živio je u Zagrebu. Neko je vrijeme bio politički aktivan kao jedan od utemeljitelja Hrvatske napredne stranke (1904). Aktivno je sudjelovao u radu Društva hrvatskih književnika i Matici hrvatskoj, gdje je bio tajnik 1918–22. U njegovu pjesničkom opusu nevelike književne vrijednosti izdvajaju se epigrami i aforizmi tiskani u vlastitom satiričkom glasilu Knut (1904–06). Napisao je humoristične spjevove Otmica (1901), Knez od Ludije (1908) i Za božjim leđima (1909), komediju Tulumović udaje kćer (1895) te aktovke-lakrdije Prosci (1895), Posvatovci (1896) i Udovičin san (1896). Pisao je i poeziju za djecu. U prozi, koja po opsegu i kvaliteti nadmašuje ostatak književnog opusa, prevladava zavičajna slavonsko-srijemska tematika. Pisao je pripovijesti, humoreske, feljtone, autobiografske zapise, a objavio je zbirke Zašto svijet nije propao i druge šaljive pripovijesti iz Srijema (1912), Novi pakao i druge humoreske (1913), Srijemske priče (1915) te Žena, vrag i druge priče (1924). Osobito je vrijedan njegov prevoditeljski opus, koji sadrži više od 300 naslova iz ruske, njemačke, engleske, španjolske, francuske, češke i poljske književnosti. Cervantesov Bistri vitez Don Quijote od Manche jedan je od njegovih najznačajnijih prijevoda, po kojem ga je I. G. Kovačić nazvao »Don Quijoteom hrvatske knjige«. Napisao je i manji broj književnokritičkih eseja, uglavnom iz ruske književnosti, a bavio se i leksikografijom te priredio izdanja sabranih djela nekoliko hrvatskih pisaca (A. Šenoa, K. Š. Gjalski, J. Kozarac, E. Kumičić, J. E. Tomić).
