Veber, Adolfo (Tkalčević), hrvatski jezikoslovac (Bakar, 11. V. 1825 – Zagreb, 6. VIII. 1889). Završio filozofiju u Zagrebu, bogosloviju u Pešti, a slavistiku u Beču. Doktorirao iz teologije. Od 1852. profesor latinskoga i hrvatskoga na zagrebačkoj gimnaziji, poslije i njezin ravnatelj. Godine 1870. bio je imenovan kanonikom zagrebačke prvostolnice. Bio je zastupnik u Saboru. Među prvima je postao član JAZU. Predvodnik Zagrebačke filološke škole, koja je jezičnu normu temeljila na hrvatskoj književnojezičnoj tradiciji odupirući se vukovskomu fonološkomu pravopisu, na dosljednoj novoštokavskoj normi i poistovjećivanju književnoga i narodnoga jezika. Objavio je 6 čitanki i 4 gramatike (Čitanka hrvatska, 1852; Latinska čitanka, 1853; Latinska slovnica, 1853; Slovnica hrvatska, 1871., i dr.), od kojih su neke doživjele i više izdanja, te tako postao jezičnim kodifikatorom i autoritetom u drugoj polovici XIX. st. Napisao je prvu samostalnu sintaksu hrvatskoga jezika (Skladnja ilirskoga jezika, 1859), mnoge znanstvene, teološke, političke, polemičke i programatske članke (Ustroj ilirskoga jezika, 1856; Brus jezika, 1884), putopise, pripovijetke, dao vrijedne prinose metrici, estetici, didaktici, objavio brojne prijevode s mnogih jezika. Za života je priredio svoja Djela (bez udžbenika), koja su objavljena u 9 ovećih svezaka.