Varaždin, grad i županijsko središte (Varaždinska županija) u sjeverozapadnoj Hrvatskoj; 36 187 st. (2021). Leži na desnoj obali Drave, na 173 m apsolutne visine, uz Podravsku magistralu (Varaždin–Osijek), 85 km sjeveroistočno od Zagreba. Vodeće je gospodarsko i kulturno središte zagorsko-međimurskoga područja. Varaždin je među najljepšim i najočuvanijim baroknim gradovima u Hrvatskoj, prilagođen nepravilnom srednjovjekovnom rasporedu ulica i trgova. Urbanistički oblik povijesne jezgre nepravilan je četverokut; u njegovu je sjeverozapadnom dijelu srednjovjekovna utvrda (u novije doba nazvana Stari grad), više puta pregrađivana, do danas održanim izgledom renesansne utvrde na vodi (Wasserburg). Franjevačka crkva sv. Ivana Krstitelja spominje se već u XIII. st., a današnji izgled dobila je u doba baroka (1650), kada su podignuti i četverokatni zvonik (1641; visok 54,5 m) i dvokatni samostan (1678). Župna crkva sv. Nikole bila je prvotno romanička građevina; sadašnja crkva izgrađena je u razdoblju barokne obnove (1753–61); sačuvan je gotički zvonik (1494). Uz uršulinsku crkvu Rođenja Isusova s istaknutim pročeljem i elegantnim zvonikom (1729) dvokatni je samostan s klasicističkim pročeljem (1749). Crkva Uznesenja Bl. Djevice Marije (1642–46) prvotno je bila isusovačka, zatim pavlinska, a danas je katedrala Varaždinske biskupije. Pokraj nje je podignut dvokatni samostan (1679–91). Uz kapucinsku crkvu Presvetoga Trojstva (1705) jednokatni je samostan (1706). Izdvaja se veći broj manjih baroknih crkva: Sv. Florijan (1669), Sv. Rok (1690) i Sv. Vid (1780). Vrijedno je crkveno zdanje i nekadašnje isusovačko sjemenište, tzv. palača Zakmardi (1668–72). Gradska vijećnica, vjerojatno dijelom romanička građevina, pregrađivana je u XVI. st., a današnji je izgled dobila 1793. Zgrada Varaždinske županije (1769) obnovljena je nakon požara 1776. te je dobila klasicističko pročelje s velikim zabatom. U gradu je velik broj palača plemićkih obitelji: Sermage (1684., pregrađena u XVIII. st.), Drašković (druga polovica XVIII. st.), Patačić (1764., raskošni kameni portal među najljepšima u Hrvatskoj), Herzer (1791–95), Keglević (spomenuta 1700., pregrađena 1774–75) i dr. Gradsko groblje (1773) među najljepšima je u Europi (bidermajerski i secesijski nadgrobni spomenici; zaštićeno 1966. kao spomenik parkovne arhitekture). Varaždin ima Gradski muzej Varaždin, gradski arhiv (s građom iz XIII. do XIX. st.) i arhiv Čazmanskoga kaptola, gradsku knjižnicu (osnovana 1919), kazalište (osnovano 1861., stalna zgrada podignuta 1873), Fakultet organizacije i informatike i Geotehnički fakultet (u sastavu Zagrebačkoga sveučilišta). Gimnazija (od 1636., po starosti treća u Hrvatskoj). Glazbeni festival Varaždinske barokne večeri (od 1971). Snažna tekstilna industrija (»Varteks« i dr.), proizvodnja umjetne svile (kišobrani), kožna (obuća), prehrambena (konzerviranje voća i povrća, mljekara, uljara, proizvodnja jaja), drvna (stolice), metalna (ljevaonica s tvornicom armatura), građevinska i grafička industrija. Varaždin je rodni grad I. Belostenca, S. Glavača, I. Kukuljevića Sakcinskoga, V. Jagića i dr. – Naselje se razvilo uz utvrdu, sjedište varaždinskoga župana, a prvi se put spominje 1181. u ispravi kojom je Bela III. potvrdio Zagrebačkomu kaptolu posjed Varaždinskih toplica. Nalazilo se na križanju više važnih prometnih pravaca, a posebno je bila važna trgovina sa slovenskim zemljama, odnosno Njemačkim Carstvom. Povlastice, kojima je Varaždin stekao status slobodnoga kraljevskog grada, podijelio mu je 1209. Andrija II., a potvrdio ih je 1220. Bela IV. Građani su time dobili pravo izbora svojega suca, pravo slobodnog oporučivanja i pravo seljenja. U drugoj Belinoj povlastici, izdanoj 1242., ograničena su pojedina prava građana pa od tada u krvnim deliktima gradski sudac više nije sudio sam već zajedno sa županom. U XIII. st. u Varaždinu je osnovan franjevački samostan. God. 1357. Ludovik I. Anžuvinac podredio je grad tavernikalnomu sudu čime su građani bili oslobođeni sudske vlasti župana. God. 1397. Ludovikovu je povlasticu potvrdio i kralj Sigismund Luksemburgovac, koji je 1406. gradu podijelio i prvu sajamsku povlasticu (potvrđenu 1421). Potkraj XIV. st. gospodari varaždinske utvrde postali su Celjski, a tijekom prvih desetljeća XV. st. stekli su i sam grad. U XV. st. Varaždin je bio važno obrtničko središte, a 1448. Ulrik II. Celjski podijelio je gradu trgovačke i sajamske povlastice. Izumiranjem Celjskih sredinom XV. st. grad je pripao J. Vitovcu, a nakon što ga je 1488. Matija Korvin oduzeo Vitovčevim sinovima, Ugarski ga je sabor izuzeo ispod sudstva zagorskih knezova. Poslije su ga, među ostalim, držali Ivaniš Korvin, njegova udovica Beatrica Frankapan i njezin drugi muž Juraj Brandenburški, te I. Ungnad, kapetan Hrvatsko-slavonske krajine, koji je pregradnjama ojačao varaždinsku utvrdu. Potkraj XVI. st. Varaždin je došao u posjed Erdődyja; oni su do sredine XIX. st. obnašali čast nasljednih varaždinskih župana te su znatno utjecali na razvoj grada, koji je od 1595. bio sjedište Slavonske (Varaždinske) krajine, a od 1630. Varaždinskoga generalata. U XVI. i XVII. st. razvijao se i kao važno trgovačko i obrtničko središte, iako su ta stoljeća bila obilježena i sukobima s vlasnicima grada oko različitih daća, pitanja vezanih uz gradsku autonomiju i slobodu trgovine. U doba reformacije i protureformacije postao je i važno kulturno središte. Ondje su se tiskala djela A. Vramca, I. Pergošića i B. Škrinjarića. Na snažnu prisutnost reformacijskih ideja utjecali su protestantizmu skloni Ungnadi, tadašnji gospodari varaždinske utvrde, ali i blizina čakovečkih posjeda Zrinskih. U sklopu protureformacijskih nastojanja u grad su u prvoj polovici XVII. st. došli isusovci, koji su osnovali gimnaziju, uz koju je osnovan i Zakmardijev konvikt. Nakon ukinuća isusovačkoga reda (1773) gimnazijom su upravljali pavlini, franjevci te svjetovni profesori. Početkom XVIII. st. gradili su se samostani i crkve uršulinki i kapucina. Za marijaterezijanskih reformi nakon 1755. u Varaždinu se nalazilo sjedište važnih institucija banske Hrvatske; ondje je zasjedao Sabor, nalazilo se sjedište Banskoga suda (od 1755) i Hrvatskoga kraljevskog vijeća (od 1767), a 1769–72. djelovala je visoka kameralna škola, preteča pravnoga studija. U gradu su tada mnoge hrvatske velikaške obitelji podigle svoje palače (Draškovići, Keglevići, Patačići, Sermage, Batthyány, Erdődy), a zbog načina života i raskoši koja je vladala u gradu Varaždin je nazivan »malim Bečom«. Pošto je 1776. u požaru bio uništen velik dio grada, središte upravnog i političkog života Hrvatske ponovno je postao Zagreb. Potkraj XVIII. st. prebacivanjem trgovačkih putova na savsko-kupski smjer, gospodarstvo Varaždina je oslabilo. U gradu je djelovala manufakturna proizvodnja lokalnoga značaja (ciglana, pivovara, manufaktura burmuta, odmotavaonica svile, manufaktura cikorije). U doba ilirskoga pokreta središte društvenog i kulturnog života postala je Narodna (ilirska) čitaonica, osnovana početkom 1838. na poticaj M. Ožegovića. Važnu ulogu u društvenom životu građana imala su različita udruženja (od 1820. strjeljačko, od 1828. dobrotvorno, od 1864. vatrogasno). Do jačega gospodarskog razvoja Varaždina došlo je potkraj XIX. st., kada je izgradnjom tzv. zagorske pruge 1886. grad bio uključen u željezničku mrežu sjeverne Hrvatske.
