Valera y Alcalá-Galiano [bale'ra i alkala' γalia'no], Juan de, španjolski književnik i diplomat (Cabra, Córdoba, 18. X. 1824 – Madrid, 18. IV. 1905). Odvjetak plemenitaške loze; još za studija prava pisao je pjesme i kraće proze. Od 1847. bio je diplomat u Napulju i u mnogim europskim glavnim gradovima te Brazilu i SAD-u. U tom razdoblju nastala je njegova bogata korespondencija koja je višekratno objavljena, izvorno bez njegove privole. Od 1858. živio je u Madridu te se više predao književnom radu. Književnokritičku prosudbu španjolskoga pjesništva izložio je na predavanju Kritička povijest našega pjesništva (Historia crítica de nuestra poesía, 1860), čime je započeo karijeru kao jedan od najboljih književnih kritičara XIX. stoljeća. Kao vrstan stilist i idealist zagovarao je elitizam protivan prevladavajućoj književnoj modi realizma i prozaičnosti opisa španjolskoga gradskog i seoskoga života. Autor je osam romana, od kojih su najpoznatiji Pepita Jiménez (1874) i Juanita la Larga (1895), istančane psihološke analize glavnih ženskih likova. Objavio je deset zbirki pripovijedaka, desetak dramskih tekstova te velik broj književnokritičkih tekstova. Prevodio je književna djela s engleskoga, njemačkog i talijanskoga jezika. Sabrana djela objavljena su mu u 53 sveska (1905–35) te u 3 sveska (1947–49).
