Ulicka, Ljudmila Jevgenjevna (Ljudmila Evgenʼevna Ulickaja [ulʼi'ckaja]), ruska književnica (Davlekanovo, Baškirija, 21. II. 1943). Rođena u obitelji židovskoga podrijetla (majka joj je bila biokemičarka, a otac inženjer), odrasla je u Moskvi, diplomirala 1967. biologiju na Moskovskom državnom sveučilištu. Nakon studija radila je u Institutu za genetiku Akademije znanosti SSSR-a, 1970. otpuštena je zbog čitanja i raspačavanja samizdata; 1979–82. zaposlena je u židovskome kazalištu u Moskvi, potom se u potpunosti posvećuje književnomu radu.
Pozornost čitateljstva privukla je pripovijetkom Sonječka (Sonečka; objavljena 1992. u časopisu Novyj mir, a 1995. u zbirci novela Sonječka i druge priče), najavljujući trajno zanimanje za složene emocionalne odnose i slojevitu karakterizaciju likova, dok se u romanu Medeja i njezina djeca (Medeja i eë deti, 1996), obiteljskoj sagi oslonjenoj o mit o Medeji, izraženije naglašena društvenoga konteksta i njegova utjecaja na likove, predstavila kao autorica istančana osjećaja za spregu osobnoga i povijesnoga, poetskoga i realističkoga, duhovnoga i svjetovnoga, humornoga i tragičnoga. Te je značajke osobito uspjelo razvijala u romanima Veseli sprovod (Vesëlye pohorony, 1997), u središtu kojega je lik ruskoga slikara oko čije se samrtne postelje u New Yorku okupljaju mnogobrojni njegovi sunarodnjaci, razgovarajući o ljubavi, smrti, domovini, progonstvu i životnim gubitcima, Kazus Kukockoga (Kazus Kukockogo, 2001), o problemu prava na pobačaj u staljinističkom režimu iz očišta obitelji sovjetskoga ginekologa, Daniel Stein, prevoditelj (Daniêlʼ Štajn, perevodnik, 2006), o poljskome Židovu i prevoditelju za Gestapo (nadahnutoj biografijom poljskoga fratra Oswalda Rufeisena), o čijem se spašavanju Židova, priključenju katoličkomu redu karmelićana i preseljenju u Izrael doznaje na temelju dokumenata i tuđih svjedočanstava, Zeleni šator (Zelënyj šatër, 2010), o životima triju intelektualno radoznalih junaka u opresivnim uvjetima SSSR-a, te Jakovljeve ljestve (Lestnica Jakova, 2015), o sudbinama nekoliko generacija jedne obitelji, znatno obilježenima političkim previranjima u Rusiji.
Jedna od najistaknutijih suvremenih ruskih spisateljica, piše i drame, od kojih se osobito ističe Ruski pekmez (Russkoe varen’e, izvedena 2003., objavljena 2005), posveta Višnjiku Antona Pavloviča Čehova, filmske scenarije, te zapažene polemičke eseje, mahom bespoštedne kritike Vladimira Vladimiroviča Putina (zbog čije se politike 2022. preselila u Njemačku), koje odlikuje socijalna i politička osviještenost, uz naglašavanje potrebe za globalnom snošljivošću i suradnjom.
