Tristan i Izolda (francuski Tristan, Tristram; Iseut, Iseult, Yseult), uobičajeni naziv (i imena protagonista) srednjovjekovne romanse koja postoji u mnogobrojnim inačicama što dijele osnovnu priču, premda se razlikuju u fabularnim pojedinostima, motivima, pa i elementima raspleta. Tema je tragična ljubav Tristana, nećaka cornwalskoga kralja Marka, i Zlatokose Izolde modrih očiju, Markove supruge. Njih dvoje su se zaljubili zabunom ispivši ljubavni napitak. Pošto je Mark saznao da se kriomice sastaju, oni su pobjegli u šumu Morois, gdje je Mark nakon nekog vremena pronašao Izoldu i vratio ju na dvor, dok je Tristan otišao u progonstvo te se oženio kćeri bretonskoga vojvode, Izoldom bijelih ruku. Smrtno ranjen u jednom boju, Tristan pozove Zlatokosu Izoldu, ali obaviješten da ona neće doći, umre, a za njim, od boli, i sama Izolda koja je upravo bila stigla.
Junak i neki elementi fabule piktskoga su podrijetla te su ušli u keltsku usmenu poeziju, gdje je potom, u kombinaciji s motivima iz keltske književne tradicije, nastao osnovni zaplet romanse što su ga poslije preuzeli pjesnici Béroul i Thomas d’Angleterre. Njihova djela, Béroulov Roman o Tristanu (Roman de Tristan) i Thomasov Tristan, glavni su primjer prvih umjetničkih obradba priče. Od obaju djela, napisanih na anglonormanskom dijalektu starofrancuskoga, sačuvani su samo fragmenti (3144 stiha prvoga i 4485 drugoga). Béroulova verzija, kojoj prvi dio potječe približno iz 1160–70., a drugi iz 1180–90., primjer je tzv. pučke tradicije, dok je Thomasova obradba, koja potječe približno iz 1173–75., primjer tzv. udvorne tradicije obradbe priče. Pučku tradiciju (uz Béroulovu, za nju je reprezentativna i prva njemačka verzija Eilharta von Oberga, nastala između 1170. i 1190) odlikuje rustični vokabular i mračniji ugođaj, više nasilja i narativna bliskost usmenoj epici, s dominacijom pripovijedanja. Udvornu tradiciju, u kojoj je, uz Thomasovu, najpoznatija njemačka verzija Gottfrieda iz Strassburga približno iz 1210–15 (a kojoj pripada i Lai du Chevrefeuille Marie de France približno iz 1180–89., obradba jedne epizode priče) odlikuju profinjeniji iskaz i uglađenije slike, izraženiji lirizam te veći broj monologa, kao i refleksije o ljubavi, žudnji i ljubomori. Međutim, ni djela te tradicije nisu jednoznačni primjeri tzv. udvorne književnosti jer se i ona od nje odmiču prikazom razorne ljubavne strasti kojoj se prepuštaju ljubavnici, za razliku od platonističkog ideala neostvarene ljubavi koja biva transcendirana viteškim ritualima, karakterističnoga za paradigmu udvorne književnosti u pravom smislu. Sama se priča Europom raširila zahvaljujući popularnosti prozne kompilacije Prozni Tristan (Tristan en prose), koja je nastala oko 1230–35. U njoj se priča uklopila u arturijanski ciklus, i duhom i fabularnim komponentama (Tristan je tako postao jedan od vitezova Okrugloga stola i sudionik potrage za Svetim Gralom), te je utjecala na kasnije obradbe priče poput one u Arturovoj smrti (La Morte d’Arthur, 1469) Th. Maloryja. Uz te, do XVI. st. pojavile su se danske, velške, španjolske, portugalske, talijanske, druge njemačke verzije, kao i češka te ona na bjeloruskom približno iz 1560–80., koja upućuje na to da je postojala i obradba na hrvatskom ili na srpskom (rukopis izričito navodi da je prepisan iz »srpskih knjiga«), vjerojatno nastala prema nekoj talijanskoj verziji.
Zanimanje za priču oživjelo je za romantizma te od tada nastaju njezine mnogobrojne parafraze i suvremene transpozicije, osobito u poeziji (A. Tennyson, M. Arnold, A. Ch. Swinburne, E. A. Robinson), ali i u glazbi (R. Wagner, O. Messiaen, H. W. Henze) te na filmu (J. Delannoy i J. Cocteau). J. Bédier je, služeći se mnogim izvorima, sastavio cjelovitu rekonstrukciju, Roman o Tristanu i Izoldi (Le Roman de Tristan et Iseut, 1900).
