Supilo, Frano, hrvatski političar i publicist (Cavtat, 30. XI. 1870 – London, 25. IX. 1917). Nakon završene poljodjelske škole u Gružu zaposlio se kao putujući učitelj. Kao pristaša Stranke prava, nezadovoljan oportunizmom Narodne stranke, 1891. pokrenuo je u Dubrovniku politički tjednik Crvena Hrvatska u kojem je iskazao svoje temeljne političke stavove. Zauzimao se za jedinstveno djelovanje pravaša i narodnjaka te zastupao načelo da svaki narod ima prirodno pravo na postojanje i razvoj. Isticao je da se ni jedan narod pa ni hrvatski ne bi trebao odricati svojega imena, prošlosti i državnoga prava te je na temelju hrvatskoga državnoga prava tražio sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Zagovarao je preustroj Habsburške Monarhije na federalističkom načelu te smatrao da hrvatska politička zajednica treba obuhvaćati užu Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju i Istru te BiH. Od 1900. u Rijeci je uređivao Novi list u kojem se zauzimao za hrvatsko-srpsku slogu, a narodni pokret 1903. smatrao je poticajem za rješenje hrvatskog pitanja. Želio je hrvatsku politiku usmjeriti prema političkoj suradnji Južnih Slavena u sporazumu s ostalim narodima Austro-Ugarske Monarhije ugroženima germanizacijom. Uz Antu Trumbića bio je glavni inicijator donošenja Riječke i Zadarske rezolucije 1905., čime je bio stvoren temelj politike »novoga kursa«, a 1906. bio je izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru kao jedna od najznačajnijih osoba Hrvatsko-srpske koalicije, a posebno se istaknuo u borbi protiv željezničarske pragmatike 1907., kada je predvodio hrvatsku oporbu u Ugarskom saboru i pokrenuo temeljna ustavna pitanja o položaju Hrvatske, što ga je dovelo u sukob s ostatkom stranke, posebice sa Svetozarom Pribićevićem. Prozivan za aneksijske krize (1908–09) kao plaćenik srpske vlade, supokrenuo je sudski postupak zbog klevete protiv povjesničara Heinricha Friedjunga, prisilivši ga na povlačenje glavnih tvrdnja, što je u javnosti doživljeno kao poraz bečke politike; još za trajanja postupka istupio je iz Hrvatsko-srpske koalicije, zamjerajući njezinu vodstvu oportunizam. Nakon izbijanja I. svjetskog rata otišao je u emigraciju (u Italiju, a potom u Englesku), gdje je započeo aktivnost za oslobođenje južnoslavenskih naroda Habsburške Monarhije i za njihovo ujedinjenje u novu državnu zajednicu te nastojao zainteresirati vlade Antante za osnutak jugoslavenske države. Bio je jedan od osnivača Jugoslavenskog odbora (Pariz, London) 1915. te se, razotkrivši tajni Londonski ugovor, borio protiv imperijalističkih težnji Italije na Jadranu. Zauzimao se za demokratsko ujedinjenje južnoslavenskih naroda i za njihovu nacionalnu ravnopravnost te je predlagao federalističko uređenje buduće zajedničke države. Zbog tih stavova sukobio se s Nikolom Pašićem i većinom političara u Jugoslavenskom odboru te je 1916. istupio iz Odbora. Iako je nastavio borbu za hrvatsko pitanje, pozdravio je potpisivanje Krfske deklaracije (1917). Glavno djelo: Politika u Hrvatskoj (1911).
