Sunčeva pjega, tamnije i do 2500 K hladnije područje od ostale površine Sunca (fotosfere), koje nastaje, razvija se i nestaje pod utjecajem snažnih magnetskih polja. Sastoji se od tamnijega središnjeg područja (sjene ili umbre) okruženoga srednje tamnim područjem radijalno ispresijecanim svijetlim vlaknima (polusjenom ili penumbrom). Pojedina pjega prosječno traje kraće od desetak dana. Sunčeve pjege pojavljuju se između 7º i 45º sjevernih i južnih heliografskih širina. Obično se pojavljuju u ciklusima koji najčešće traju između 9,5 i 11 godina, u skupinama u kojima se ističu dvije pjege, tzv. vodilja i pratilja suprotne magnetske polarnosti. Iako su Sunčeve pjege tamnija područja površine Sunca, za vrijeme povećanoga broja Sunčevih pjega Sunčevo je zračenje veće jer su okolna područja Sunčevih pjega sjajnija i toplija.
Otkriće Sunčevih pjega, početkom XVII. st., neposredno nakon izuma teleskopa, pripisuje se Johannesu Fabriciusu, Galileiu Galileiju, Thomasu Harriotu i Christophu Scheineru.
U svojem prvom znanstvenom radu, O Sunčevim pjegama… (1736), Ruđer Josip Bošković je opisao dvije metode (geometrijsku i trigonometrijsku) za određivanje perioda rotacije Sunca i položaja osi rotacije iz triju položaja jedne Sunčeve pjege. Izračunao je da siderički period iznosi 26,77 dana. Više od dva stoljeća nakon prvih teleskopskih opažanja pjega njemački astronom Samuel Heinrich Schwabe (1789–1875) uočio je pravilnost promjena broja Sunčevih pjega, tj. otkrio je da se pjege na Suncu pojavljuju i nestaju s periodom od približno 11 godina, a Rudolf Wolf je za kvantitativno određivanje Sunčeve aktivnosti uveo Wolfov relativni broj Sunčevih pjega.
