Stulli [stu'li], Luko (Luka), hrvatski liječnik i književnik (Šumet kraj Dubrovnika, 22. IX. 1772 – Dubrovnik, 12. IX. 1828). U Bologni je 1796. završio studij filozofije i medicine. Nakon povratka u Dubrovnik obnašao je dužnosti gradskoga fizika, bolničkoga primarijusa i nadzornika svih dubrovačkih bolnica. Član rimske Accademije degli Arcadi, održavao je i nakon povratka u Dubrovnik kulturne veze s talijanskim književnicima. Uveo je cijepljenje protiv boginja u hrvatske krajeve (1801). Neposredno nakon otkrića vakcinacije i pod dojmom nove liječničke metode, napisao je latinsku poemu Vakcinacija, elegijska pjesma (Vaccinatio, carmen elegiacum, 1804). Autor je mnogobrojnih medicinskih i prirodoznanstvenih studija i liječničkih izvješća (o izbijanju bedrenice, skarlatine, kuge i dr.), a kratkim tekstom o mljetskoj bolesti (mal de Meleda), u kojem je utvrdio da je ona nasljedna i da nije zarazna, zauzeo je istaknuto mjesto u povijesti dermatologije. Smatrao je kako su uzroci mucanja psihogeni i da ih treba liječiti psihoterapijom. Proučavao je tektonske pojave na otoku Mljetu; napisao je raspravu o trgovačkim ugovorima Dubrovačke Republike. Autor je komedije Eugenio e Riccardo i farse Lov Henrika IV. (La caccia de Enrico IV), te prigodničarske poezije na talijanskom i latinskom, rjeđe na hrvatskom. Braneći ideju o prednosti pisanja na talijanskom jeziku, prevodio je I. Đurđevića i dubrovačke latiniste na talijanski, a u predgovoru prijevoda triju opisa dubrovačkoga potresa 1667 (Le tre descrizioni del terremoto di Ragusa del 1667, 1827) iznio je prvu našu kritiku Osmana. U Bologni mu je posmrtno objavljen izbor književnih djela (1829). Stullijevo je djelo odraz hrvatske kulture kasnoga klasicizma, u ozračju prosvjetiteljstva.
