Strossmayer [štro'smajer], Josip Juraj, đakovački biskup i hrvatski političar (Osijek, 4. II. 1815 – Đakovo, 8. IV. 1905). Rođen je u pohrvaćenoj obitelji podrijetlom iz Gornje Austrije. Nakon završena sjemeništa u Đakovu, studirao teologiju u Pešti, gdje je 1834. doktorirao iz filozofije. Zaređen je 1838., a potom je studirao na Augustineumu u Beču, gdje je doktorirao iz teologije (1842). Do 1847. bio je profesor u đakovačkom sjemeništu, a od jeseni 1847. u Beču je obavljao službu dvorskoga kapelana i jednog od trojice ravnatelja Augustineuma. Tijekom revolucionarnih zbivanja 1848–49. zastupao je ideju o ustavnom i federalnom uređenju Habsburške Monarhije. Bio je imenovan srijemsko-bosanskim biskupom (→ đakovačko-osječka nadbiskupija) 18. IX. 1849., a ustoličen 8. IX. 1850. U doba neoapsolutizma (1851–60), zbog naklonjenosti prema slavenskoj i južnoslavenskoj ideji, bio je pod stalnim policijskim nadzorom. God. 1860–73. aktivno se bavio politikom te bio istaknuti prvak Narodne stranke. Kao virilni zastupnik u Hrvatskom saboru 1861. i 1865–67. održao je niz zapaženih govora; 1861–62. bio je veliki župan Virovitičke županije. Nakon sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868), revizije Nagodbe (1873) i popuštanja narodnjaka pred madžarskim zahtjevima, u ljeto 1873. povukao se iz politike. No zajedno s F. Račkim, predsjednikom JAZU, i dalje je zastupao južnoslavensku ideju s ciljem osnivanja savezne države Južnih Slavena, uz potporu ostalih slavenskih naroda, kao protuteže Nijemcima, Madžarima i Talijanima. Nakon Berlinskoga kongresa 1878., kada je Srbija došla pod austrijsko tutorstvo, a Srbi u Hrvatskoj povezali se s Madžarima, revidirao je svoju koncepciju južnoslavenstva te je od tada zastupao ideju federativne, pa i trijalistički uređene Austro-Ugarske Monarhije. God. 1880. pristao je uz Neodvisnu narodnu stranku, a 1894. potpuno se povukao iz političkog života.
Snažno je utjecao i na suvremeni crkveni i vjerski život. Posebice je zapaženo njegovo djelovanje na zasjedanju Prvoga vatikanskoga koncila (8. XII. 1869 – 18. VII. 1870), na kojem je održao pet govora među kojima je najveći odjek u javnosti imao onaj vezan uz dogmu o nezabludivosti pape. Također se zauzimao za unitarističke ideje i međusobno razumijevanje i pomirenje katolika, pravoslavaca i protestanata.
Istaknuo se i na kulturno-prosvjetnom planu, prije svega kao mecena. God. 1859. novčano je darovao Zavod sv. Jeronima u Rimu, stipendirao je bosanske franjevce, pomogao osnivanje Više gimnazije u Osijeku, osnivanje Kongregacije Svetih anđela čuvara sestara dominikanki i gradnju njihova samostana u Korčuli, tiskanje pojedinih hrvatskih novina, Maticu dalmatinsku, Maticu hrvatsku, Maticu srpsku i Maticu slovensku. Pomogao je osnivanje tiskare na Cetinju, 1866. darovao je 50 000 forinti za osnivanje modernoga sveučilišta u Zagrebu, a iste godine započeo je izgradnju đakovačke katedrale (dovršena 1882). God. 1860. darovao je 50 000 forinti za osnutak JAZU, a pomogao je osnutak Arhiva JAZU, novčano podupirao tiskanje najvažnijih Akademijinih izdanja (Rad JAZU, Ljetopis JAZU, Starine i dr.), gradnju palače JAZU (dovršena 1880) i utemeljenje galerije kojoj je darovao svoju privatnu zbirku slika (1884).
