Stefan Nemanjić (zvan Prvovjenčani), srpski veliki župan od 1196., kralj 1217–27 (?, oko 1160 – ?, 24. IX. 1227). Drugi sin Stefana Nemanje. Od 1199. bio je u otvorenom sukobu sa starijim bratom Vukanom, koji mu je 1202. preoteo vlast. Sljedeće godine uz pomoć bugarske vojske započeo je sukob s bratom, koji je završio 1204–05. sporazumom po kojem je Vukan zadržao područje Zete i kraljevski naslov. Morao je zatim odbiti napad bugarskog sebastokratora Streza (1208–12), a 1214. epirski despot Mihael I. Duka kratkotrajno je osvojio Skadar. Ugrožen savezom između hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II. Arpadovića i latinskog cara Henrika Flandrijskoga, priznao je ugarsko vrhovništvo (1215). Ubrzo je sklopio savez s Mlečanima, oženivši se unukom dužda Henrika Dandola, Anom (1216–17). Nakon toga je od pape Honorija III. ishodio kraljevsku krunu uz obećanje vjernosti (1217) te je uredio prilike u zemlji. Uspio je 1219. od nikejskoga cara postići priznanje srpske autokefalne arhiepiskopije (sa sjedištem u Žiči). Napisao je životopis svojega oca (Žitije sv. Simeona). Sina Radoslava proglasio je suvladarom. Umro je kao monah Simeon.
