Stefan, Jožef, slovenski fizičar (Sv. Peter kraj Celovca, 24. III. 1835 – Beč, 7. I. 1893). Diplomirao je 1857. matematiku i fiziku i doktorirao 1858. na Sveučilištu u Beču gdje je bio profesor (1863–93), tada najmlađi redoviti profesor u Austriji, dekan Filozofskog fakulteta (1869–70) i rektor Sveučilišta (1876–77).
Bavio se optikom (izračunao je površinsku temperaturu Sunca), kinetičkom teorijom plinova (posebice difuzijom i isparavanjem), akustikom (predsjedao je Međunarodnom konferencijom o tonu 1885., koja je odredila standardnu frekvenciju od 435 Hz za ton a; od 1953. ta je frekvencija 440 Hz), elektromagnetizmom (pridonio točnosti izračuna koeficijenata indukcije električnih zavojnica) i termodinamikom (pokusima je potvrdio da je toplinska vodljivost plina neovisna o tlaku, postavio neke temeljne jednadžbe za prijenos topline u tekućinama). Njegov je najveći znanstveni prinos eksperimentalna potvrda da je zračenje nekoga tijela razmjerno četvrtoj potenciji apsolutne temperature (1879). Taj je zakon teoretski izveo Ludwig Boltzmann (1884) i danas je poznat kao Stefan-Boltzmannov zakon. U zakonu se pojavljuje Stefan-Boltzmannova konstanta.
Bio je član Carske akademije znanosti u Beču (od 1860) te njezin predsjednik (1885–93), član Bavarske akademije znanosti u Münchenu (od 1878) i Akademije znanosti u Göttingenu (od 1892). Po njem je nazvan krater na Mjesecu (Stefan) i Institut »Jožef Stefan« u Ljubljani.
