Stankovićevo kazalište (Staro kazalište, Kazalište na Markovu trgu), izgradio je u Zagrebu trgovac Kristofor Stanković dobivši 1833. na bečkoj lutriji zgoditak od 30 000 dukata, a namjeravajući zgradu iznajmljivati stranim družinama. Graditelji su bili otac i sin, Christofor i Anton Cragnolini. Prvu je predstavu, Körnerovu dramu Niklas Graf von Zriny, izvela njemačka družina 4. X. 1834. Zgrada je imala i dvoranu u kojoj su se priređivali plesovi. U njoj je neko vrijeme 1848. zasjedao Hrvatski sabor. Budući da nije fotografirano, rekonstruirano je zahvaljujući nacrtima arhitekta A. Freudenreicha. Oko gledališta bila su tri reda loža, a kazalište je moglo primiti više od 750 posjetitelja. Pozornica je obuhvaćala oko 200 m², a istodobno je služila kao spremište kulisa. Orkestar je bio smješten u razini s publikom. Na zastoru je bila naslikana lepeza s umetnutom Karasovom slikom Djed, unuk i vila. Osvjetljavalo se svijećama, od 1864. plinom, a od 1894. električnom strujom. Nastupale su njemačke i talijanske družine, a od 1860., protjerivanjem njemačkih glumaca, bile su izvođene samo hrvatske predstave. Zgrada je bila oštećena u potresu 1880., a 1881. u Hrvatskom saboru prihvaćen je zakon o gradnji novoga kazališta. Posljednja predstava bila je održana 16. VI. 1895. Unutarnja je konstrukcija srušena 1895., zgrada je dobila administrativnu namjenu (»Starogradska vijećnica«), a kazalište je bilo preseljeno u novu, današnju Fellner-Helmerovu zgradu.
