Spranger [špra'ŋəɹ], Eduard, njemački filozof i psiholog (Berlin, 27. VI. 1882 – Tübingen, 17. IX. 1963). Studirao filozofiju, pedagogiju, psihologiju i književnost u Berlinu. Bio je profesor u Leipzigu (1911–20) i Berlinu (1920–45), potom u Tübingenu od 1946., od 1952. profesor emeritus. Učenik W. Diltheya i nastavljač njegove filozofije. Ističe da duhovne znanosti, posebno duhoznanstvena psihologija, tumače tzv. objektivni duhovni svijet. Individualna duhovna struktura jedino je spoznajno sredstvo prema objektivnim vrijednostima svijeta, ali ono po sebi društvenih tvorbi ostaje transcendentno ljudskomu spoznavanju. Duševnost pojedinaca pojavljuje se u tzv. temeljnim idealnim tipovima: ekonomski – odgovaraju mu vrijednosne kategorije; estetski – ljepota; socijalni – ljubav; politički – moć; religiozni – cjelovit životni smisao i miješani. U miješanim tipovima podastrt je realan, stvaran život, koji uvijek daje veće bogatstvo od znanstvenih oblika. U djelu Oblici života (Lebensformen, 1921) kritizirao je prirodoznanstveno orijentiranu psihologiju, jer ona svodeći čovjeka samo na osjetilnu narav, ne može u potpunosti doprijeti do cjeline ljudske duševnosti. Ostala značajnija djela: Wilhelm von Humboldt i ideja humaniteta (Wilhelm von Humboldt und die Humanitätsidee, 1909), Psihologija mladenaštva (Psychologie des Jugendalters, 1924), Etika dobrobiti i etika požrtvovnosti (Wohlfahrtsethik und Opferethik, 1930), Susreti kultura kao filozofski problem (Kulturbegegnungen als philosophisches Problem, 1948), Pedagoške perspektive (Pädagogische Perspektiven, 1951).
