Solovjov (Solov’ëv) [səlav’o'f], Vladimir Sergejevič (Sergeevič), ruski filozof (Moskva, 28. I. 1853 – Uzkoje kraj Moskve, 13. VIII. 1900). Studirao u Moskvi, dvaput doktorirao filozofiju, bio profesor na sveučilištu u Sankt Peterburgu. U mladosti nihilist, potom u dodiru sa slavenofilima, prijateljevao s F. M. Dostojevskim, J. J. Strossmayerom i F. Račkim, 1896. prešao na katolicizam, a pred smrt se izmirio s Pravoslavnom crkvom. Na njega su utjecali L. N. Tolstoj i F. M. Dostojevski kao i filozofi njemačkoga idealizma (F. W. J. Schelling, G. W. F. Hegel). U svojoj teorijskoj filozofiji Solovjov je nastojao prevladati empirizam i skepticizam te, nadovezujući se na A. Augustina i R. Descartesa, pokušavao pokazati kako se teorijska filozofija mora zasnivati na potpuno sigurnoj spoznaji. Premda je u antropološkom smislu razvijao teoriju psih. subjekta i njegovih stanja, odbacio je svaki psihologizam, jer filozofija nije nikakva činjenična znanost, nego podliježe zakonima čistoga mišljenja i iz njega izvedenih oblika koji određuju njegov odnos prema mišljenomu i koji s druge strane samoj spoznaji daju intersubjektivno (ekumensko) značenje. Stoga se teorijska filozofija može uvjetno razumjeti i kao logika značenja, tj. kao logika čovjekova smislenog odnosa prema svijetu. Etika kao »higijena života« nije iznad logike i ontologije, nego samo pomaže duhu da u svojem traganju za istinom ne zapadne u kušnju zla, nego da uvijek bude spreman bezuvjetno se žrtvovati za Drugoga. Unatoč tomu, njegovo se cjelokupno mišljenje može označiti kao filozofija religije koja nastoji napraviti plodnu sintezu kršćanstva, grčke i idealističke filozofije. Idejom univerzalne teokracije Solovjov se predstavio kao teolog ekumenizma koji zagovara vrstu gnoze koja počiva na njegovoj metafizičkoj antropologiji. Glavna djela: Kriza zapadne filozofije (Krizis zapadnoj filosofii, 1875), Predavanja o bogočovječnosti (Čtenija o Bogočelovečestve, 1877–81), Kritika apstraktnih načela (Kritika otvlečënnyh načal, 1880), Povijest i budućnost teokracije (Istorija i buduščnost’ teokratii, 1887), Rusija i sveopća Crkva (La Russie et l’Église universelle, 1889), Smisao ljubavi (Smysl ljubvi, 1892–94), Opravdanje dobra (Opravdanie dobra, 1898), Platonova životna drama (Žiznennaja drama Platona, 1898), Tri razgovora (1900).
