Simone [simọu'n], Nina (pravo ime Eunice Kathleen Waymon), američka pjevačica, pijanistica i skladateljica (Tryon, North Carolina, 21. II. 1933 – Carry-le-Rouet, Bouches-du-Rhône, Francuska, 21. IV. 2003). Prvi klaviristički koncert održala je kao dvanaestogodišnjakinja. Polazila je pripreme na newyorškom konzervatoriju Julliard School of Music, a nakon neuspjelog pokušaja da upiše konzervatorij, počinje nastupati u malim klubovima i barovima te uči klavir privatno kod Vladimira Sokoloffa. Podjednako pod utjecajem Bacha, Chopina, Beethovena i Brahmsa te Georgea Gershwina i Colea Portera, uzevši pseudonim sredinom 1950-ih započinje kantautorsku i izvođačku karijeru. Prvi album Little Girl Blue objavljuje 1958., a na idućim ostvarenjima okušala se u soulu, gospelu i bluesu, folku i rocku, premda ju je većina kritičara svrstavala u područje jazza. Među najbolja ostvarenja iz ranijega stvaralačkog razdoblja ubrajaju se albumi iz 1959: Nina Simone at Town Hall (kolaž jazza, protestnih skladbi i elemenata folka zabilježen pred newyorškom publikom) te orkestrirano studijsko izdanje The Amazing Nina Simone. U razdoblju najveće popularnosti, 1960-ih, objedinila je žanrovski eklekticizam i naglašeni politički aktivizam (zasnovan na borbi protiv rasne segregacije). Društveni angažman i borba za rasnu jednakost očituju se u stihovima njezinih singlova »Mississippi Goddam« (1964) i »To Be Young, Gifted and Black« (1969), kao i obradi pjesme »I Wish I Knew How It Would Feel to Be Free« (1967) skladatelja Billyja Taylora. Uporedno s jačanjem pokreta za ljudska i crnačka prava 1960-ih raste njezino zanimanje za afričku kulturu i povijest te počinje izvoditi pjesme novih kantautora kao što su Bob Dylan, Leonard Cohen i dr. Radikalni politički stavovi umnogome su joj umanjili komercijalne izglede u domovini, zbog čega se okrenula liberalnijoj europskoj publici. Nakon sklapanja ugovora s diskografskom kućom RCA Records 1967. karijera joj dobiva nov zamah. Niz od devet albuma do sredine 1970-ih, potvrdio je njezin ugled, a među njima se ističe Nina Simone Sings the Blues (1967). U izmijenjenim društvenim i glazbenim te nepovoljnim osobnim okolnostima (dijagnosticiran joj je bipolarni poremećaj), karijera joj 1980-ih gubi na zamahu, iako je do smrti zadržala naklonost kritičara i publike. Simone se javno odricala preciznih žanrovskih kvalifikacija, tvrdeći da je najprimjereniji termin za njezin opus »crnačka klasična glazba«. Svoje je umjetničke nazore izložila i u autobiografiji Bacila sam čini na te (I Put a Spell on You, 1990). Objavila je 19 studijskih i 14 koncertnih albuma. U Kuću slavnih rock and rolla (Rock and Roll Hall of Fame) primljena je 2018.
