Shakespeare [šẹi'kspiə], William, engleski dramatičar i pjesnik (Stratford-upon-Avon, kršten 26. IV. 1564 – Stratford-upon-Avon, 23. IV. 1616). Premda su u istraživanje njegova životopisa uloženi golemi napori, podatci su oskudni i od reda utemeljeni na malobrojnim dokumentima službena značaja poput datuma krštenja, vjenčanja, pogreba, oporuka, pravnih procesa, sudskih troškova i sl. Rođen je kao treće od osmero djece u imućnoj stratfordskoj obitelji. Njegov otac John, ugledan obrtnik, obavljao je različite dužnosti u upravi grada Stratforda, a 1568. postao je i načelnik (bailiff). Majka Mary Arden bila je kći maloga posjednika. Iako popisi učenika iz XVI. st. nisu sačuvani, s pravom se pretpostavlja da je pohađao mjesnu srednju školu, gdje se obrazovanje sastojalo uglavnom od učenja latinskoga jezika i čitanja odabranih tekstova klasičnih povjesničara, moralista i pjesnika. Godine 1582. oženio se osam godina starijom Annom Hathaway; 1583. rodila im se kći Susanna, a dvije godine poslije blizanci Hamnet i Judith.
O Shakespeareovu životu između 1585. i 1592. postoje tek pretpostavke i nagađanja koja su kolala dugo nakon njegove smrti. Prema jednoj verziji morao je napustiti rodno mjesto jer se zamjerio vlastelinu Sir Thomasu Lucyju kradući srne u njegovu parku. Prema drugoj verziji, kraće je vrijeme proveo kao nastavnik u nekoj pokrajinskoj školi. Najvjerojatnije je da se spremao za kazališni poziv, možda u jednoj od putujućih glumačkih družina, jer se već 1592. zatekao u Londonu i bio u uskoj vezi s kazalištem. Ondje se u ožujku te godine s velikim uspjehom prikazivala nova drama o kralju Henriku VI. Drži se da je zasigurno riječ o prvom dijelu Shakespeareove trilogije Henrik VI. (Henry VI). Iste godine u jesen pojavio se prvi pisani spomen Shakespearea u književnom svijetu Londona.
Shakespeare je u to doba bio već toliko slavan kao dramski pjesnik da ga je najpoznatiji profesionalni pisac drama Robert Greene napao u jednom pamfletu. Greene se tužio da glumci zanemaruju njega i ostale sveučilišno obrazovane dramatičare (»university wits«) te da se jedan glumac čak usudio pisati drame (igra riječima Shake-speare, koji trese kopljem; Shake-scene, koji trese pozornicom, ujedno prva poznata aluzija na Shakespearea). Pamflet sadrži i parodiju jednoga stiha iz trećega dijela Shakespeareova Henrika VI. Od 1593. do 1594. harala je Londonom kuga pa su sva kazališta više mjeseci bila zatvorena. Pretpostavlja se da je to možda bilo razlogom što se Shakespeare u to doba posvetio pisanju dviju narativnih poema: Venera i Adon (Venus and Adonis) objavljena je u travnju 1593., a Silovanje Lukrecije (The Rape of Lucrece) u svibnju 1594. Iako je puritanski London uglavnom bio neprijateljski nastrojen prema kazalištu, mnogi pripadnici plemstva bili su izdašni pokrovitelji kazališta i njegovi posjetitelji. Shakespeare je vrlo rano u svojoj karijeri stekao mnoge moćne prijatelje: privukao je tako osobitu pozornost mladoga Henryja Wriothesleya, grofa od Southamptona, kojemu je posvetio i spomenute prve tiskane poeme. Već u jesen 1594., kada je kuga jenjala, preustrojile su se glumačke družine, a Shakespeare je kao glumac, dramatičar i dioničar postao članom istaknute družine Lord Chamberlain’s Men (za dolaska na vlast kralja Jakova I., 1603., preimenovane u The King’s Men). Uz njega članovi družine bili su poznati komičar Will Kempe i slavni traged Richard Burbage. Družina je glumila u različitim londonskim kazalištima, katkad i u pokrajini na improviziranim pozornicama, a bila je angažirana i na dvoru kraljice Elizabete I. Godine 1599. družina je na južnoj strani Temze izgradila vlastito kazalište, glasoviti Globe Theatre. Ondje je praizvedena većina Shakespeareovih dramskih komada. Kupovina imanja u Stratfordu (1597) svjedoči o uspješnosti njegove karijere: postao je suvlasnikom kazališta Globe, koje je uz izvrsnu glumačku postavu i izvrsnoga dramatičara stalno nizalo uspjehe. Godine 1609. povukao se iz Londona u Stratford, gdje je napisao svoja kasna dramska djela, tzv. romance. Redoslijed nastanka njegovih književnih djela (36 drama, dvije narativne poeme i zbirka soneta) nije do danas posve precizno utvrđen, ponajprije zbog onodobnih kazališnih običaja, prema kojima su dramatičari uglavnom svoje tekstove u rukopisu prodavali kazališnim družinama. Kazalištima su često kolali i »piratizirani« tekstovi, što je još više otežalo situaciju glede datiranja pojedinoga djela. Prvo tiskano izdanje Shakespeareovih sabranih drama (s ukupno 35 od 36 naslova, tj. bez Perikla), tzv. prvo folio-izdanje (prema veličini formata knjige), pojavilo se sedam godina nakon autorove smrti (1623), a uredili su ga njegovi kolege i prijatelji John Heminge i Henry Condell. U tom su izdanju drame prvi put podijeljene na komedije, povijesne drame i tragedije. Shakespeareove drame pisane su manjim dijelom u prozi, a većim dijelom u veoma gipkom i fleksibilnom nerimovanom stihu, koji se u pravilu sastoji od pet jampskih stopa (blank verse). Nakon mnogih neslaganja u datiranju, postignuta je ipak suglasnost, osobito u pogledu drama nastalih 1589–1601., 1605–07. te nakon 1609. Godina 1600. vjerojatno je prekretnica u Shakespeareovu stvaralaštvu. Prije toga datuma nastale su dvije rane tragedije (Tit Andronik – Titus Andronicus te Romeo i Julija – Romeo and Juliet) i sve »kraljevske drame« (histories) iz engleske povijesti osim Henrika VIII. (Henry VIII), koju je napisao sasvim na kraju kazališne i književne karijere (1612–13) kao epilog svojoj velikoj povijesnoj panorami koja se sastoji od dviju tetralogija. Prva tetralogija obuhvaća kasnije razdoblje po povijesnoj kronologiji, a čine ju: Henrik VI. (Henry VI, u tri dijela) i Rikard III. (Richard III). Nakon Kralja Ivana (King John), koji služi kao uvod u taj niz povijesnih drama, napisao je svoju drugu značajnu tetralogiju: Rikard II. (Richard II), Henrik IV. (Henry IV, u dva dijela) i Henrik V. (Henry V). U razdoblju do 1600. nastala je, također, većina Shakespeareovih »pravih« komedija: Komedija zabluda (The Comedy of Errors), Ukroćena goropadnica (The Taming of the Shrew), Dva veronska plemića (The Two Gentlemen of Verona), Izgubljeni ljubavni trud (Love’s Labour’s Lost), San ivanjske noći (Midsummer Night’s Dream), Mletački trgovac (The Merchant of Venice), Mnogo vike ni za što (Much Ado about Nothing), Vesele žene windsorske (The Merry Wives of Windsor), Kako vam drago (As You Like It) i Na Tri kralja (Twelfth Night). Na prijelazu stoljeća (1599–1600) napisao je tragediju Julije Cezar (Julius Caesar), nakon koje su tijekom osam godina (do 1608) uslijedile njegove velike tragedije: Hamlet, Otelo (Othello), Kralj Lear (King Lear), Macbeth, Timon Atenjanin (Timon of Athens), Antonije i Kleopatra (Antony and Cleopatra) i Koriolan (Coriolanus). Između Hamleta i Otela nastala su i tri dramska komada koje je zbog njihova ciničnoga humora isprepletenoga s tragičnim elementima teško svrstati u bilo koju od postojećih, uobičajenih kategorija, te se obično nazivaju problemskim dramama (problem plays) ili »mračnim« komedijama (Troilo i Kresida – Troilus and Cressida; Sve je dobro što se dobro svrši ili Konac djelo krasi – All’s Well That Ends Well; Mjera za mjeru – Measure for Measure). Dramsku je karijeru završio četirima tzv. romancama, nastalima između 1608. i 1612: Periklo (Pericles), Cimbelin (Cymbeline), Zimska priča (The Winter’s Tale) i Oluja (The Tempest).
Znatnija suprotstavljanja i danas izaziva žanrovska klasifikacija Shakespeareova dramskoga opusa. Zbog izrazite a specifične strukturne slojevitosti i idejno-tematske polivalentnosti većine drama, uvriježena podjela na komedije, povijesne drame, tragedije i romance pokazala se više zbunjujućom nego korisnom. Nesporazumi oko klasifikacije proizlaze mahom iz naslijeđenih pretpostavki o književnim i kulturnim izvorištima Shakespeareove dramaturgije, koja s klasičnim aristotelovskim modelom ima malo zajedničkoga, čak i u Shakespeareovim najslavnijim tragedijama. Njegov kasnorenesansni teatar napaja se na drugim, mnogobrojnim (antičkim, srednjovjekovnim i renesansnim) književnim, kazališnim i kulturnim tradicijama, uključujući rimsku komediju Plauta i Terencija, Senekinu brutalno senzacionalističku i izrazito retoriziranu tragediju, te srednjovjekovne, religijski nadahnute mirakule i moralitete, koji su do XVI. st. već jasno pokazivali tragove spajanja komičnih i farsičnih elemenata s uzvišenom temom. Javljaju se i prepoznatljivi tragovi folklora, kao i dvorske maske, koju je razvio Ben Jonson.
Shakespeareovo napuštanje klasičnih načela triju jedinstava (tako i u najslavnijoj tragediji, Hamletu), potom višestrukost zapleta, miješanje tragičkoga i komičkoga, fantastičnoga i realističnoga, povezanost s virtuoznim jezičnim igrama, valja zato shvatiti kao namjeran poetički izbor. Stvarao je u doba izrazite svjetonazorne mijene, obilježeno etičkom i spoznajnom skepsom. U dramatičarovoj se prepoznatljivo kasnorenesansnoj poetici takvo stanje zrcali u ingenioznim postupcima suprotstavljanja i začudnih spajanja udaljenih stilskih, tematskih i žanrovskih konvencija s namjerom preispitivanja naslijeđenih vrijednosnih sustava i njihovih apsolutnih hijerarhija, što je u dramama rezultiralo osebujnim višeglasjem vrijednosnih motrišta i smisaonom višeznačnošću. Gledano iz te perspektive, u Shakespeareovim se djelima jasnije prepoznaje dosljednost autorovih idejno-tematskih preokupacija, a istodobno se barem djelomice objašnjava tajna univerzalne privlačnosti i reinterpretabilnosti njegova djela.
Unatoč još uvijek očiglednu oslonu na onodobne dramske konvencije, u Shakespeareovim dramskim prvijencima (npr. komedija Ukroćena goropadnica, 1593–94., izvedena u zagrebačkom HNK-u 1863. u prijevodu Špire Dimitrovića Kotaranina, a 1895. u prijevodu Stjepka Španića, te Izgubljeni ljubavni trud, 1594–95) javlja se blagohumorna kritika ljudskih slabosti, usko povezana s uzrocima poremećaja društvenoga reda i mogućnostima njegove oplemenjene obnove.
Tzv. zlatne komedije (npr. Mnogo vike ni za što, 1598–99., izvedena u zagrebačkom HNK-u 1868. u prijevodu Augusta Šenoe; Na Tri kralja, 1601–02., izvedena u zagrebačkom HNK-u 1897. u prijevodu Nikole Andrića, Augusta Harambašića, Stjepana Miletića i Milana Šenoe, a 1924. u prijevodu Milana Bogdanovića; San ivanjske noći, 1595–96., izvedena u zagrebačkom HNK-u 1895. u prijevodu S. Španića, a 1932. u prijevodu M. Bogdanovića) sjajno razvijaju potonju temu, uvodeći usporedne, od reda pastoralne, imaginarne svjetove (»zeleni« svjetovi, prema Northropu Fryeu) kao mjesta razrješenja sukoba izazvanih preprekama poput strogih društvenih normi i nepredvidljivih okolnosti koje stoje na putu mladim zaljubljenicima.
I rane povijesne drame iz života engleskih kraljeva (poput prvoga dijela Henrika VI. – 1 Henry VI, 1589–92., i Rikarda III., 1592., izvedena u zagrebačkom HNK-u 1896. u prijevodu A. Harambašića i N. Andrića, a 1923. u prijevodu M. Bogdanovića), ili najranija od autorovih slavnih tragedija, Romeo i Julija (1594–95., izvedena 1841. u Domorodnom teatralnom društvu u prijevodu Dimitrije Demetera, tj. u pohrvaćenom srpskom prijevodu njemačke preradbe djela; 1870. u zagrebačkom HNK-u u prijevodu A. Šenoe, a 1971. u Zagrebačkom kazalištu mladih u prijevodu Josipa Torbarine pod naslovom Romeo i Giulietta), već su jasno pokazale dominantne autorove teme i problematiku koja se u složenijim i samosvojnijim spojevima razvijala u zrelim djelima. One, naime, najavljuju problematiku zakonitoga posjedovanja i nezakonitoga prisvajanja vlasti, s dalekosežnim posljedicama zloporabe moći za sudbinu nacionalne i državne zajednice.
Postupno poopćena, ta je problematika trajno ostala u žarištu Shakespeareova zanimanja oblikujući dramske svjetove u tzv. mračnim komedijama, poput Troila i Kreside (1601–02., izvedena u zagrebačkom HNK-u 1903. u prijevodu N. Andrića, a 1963. u prijevodu J. Torbarine), kao i u njegovim središnjim tragedijama: Hamlet (1600., izveden u zagrebačkom HNK-u 1889. u prijevodu A. Harambašića, a 1929. u prijevodu M. Bogdanovića), Otelo (1604–05., izveden u zagrebačkom HNK-u 1875. u prijevodu Petra Branija, 1919. u prijevodu Milana Begovića, a 1920. u prijevodu M. Bogdanovića), Kralj Lear (1605–06., izveden u zagrebačkom HNK-u 1882. u prijevodu Josipa Miškatovića, a 1935. u prijevodu M. Bogdanovića) i Macbeth (izveden u zagrebačkom HNK-u 1871. u prijevodu D. Demetera, a 1933. u prijevodu Vladimira Nazora).
U njima se, često posebno isticanima poradi suptilnosti psihološke karakterizacije dramskih likova, Shakespeare usredotočio na prikaz tragičnoga rastakanja društvenoga svijeta i čovjeka do kojega dovodi karakterna slabost moćnoga pojedinca: Hamletova hiperintelektualizirana neodlučnost, Otelova iracionalna ljubomora, Learova vlastodržačka samovolja i nepromišljenost te Macbethova nezasitna ambicija. Istodobno, zbog slojevitosti formalno-tematske strukture u spoju s jezičnom virtuoznošću, te su tragedije prave studije ljudske naravi, morala i ponašanja.
Premda Shakespeareove kasne drame, tzv. romance (među kojima je najslavnija Oluja, 1611., izvedena u zagrebačkom HNK-u 1926. u prijevodu M. Bogdanovića), u odnosu na prethodne pokazuju žanrovski zaokret (npr. prisutnost nadnaravnoga, izraženiju crno-bijelu karakterizaciju, melodramatske sretne rasplete i sl.), i dalje je vidljiva autorova temeljna zaokupljenost uzrocima društvenoga sukoba i svjetonazorno stajalište o nepromjenljivosti ljudske naravi.
Ingenioznim preobrazbama ustaljene sonetne forme u sonetnoj zbirci Soneti (Sonnets, objavljena 1609), proglašavanoj najveličanstvenijom, ali i najzagonetnijom ljubavnom poezijom svjetske književnosti, Shakespeare je ostvario iste one osobine kakvima se odlikuju i autorova proslavljena dramska djela.
Prvi dodir sa Shakespeareom doživjela je hrvatska publika kasnih 1780-ih, kada su gostujuće njemačke kazališne družine prikazivale vrlo slobodne preradbe njegovih djela u kojima se izvornik tek naslućuje. Situacija se promijenila 1830-ih i 1840-ih. Godine 1836. bistrički župnik Ivan Krizmanić na kajkavski je preveo Mercuzijev govor o kraljici Mab (Romeo i Julija, I. IV). Prvi cjeloviti prijevod jedne Shakespeareove drame (Kralj Lear, najprije prozni 1844., zatim stihovani 1853) ostvario je Pasko Antun Kazali. Od tada do danas prevedene su na hrvatski sve Shakespeareove drame, neke i po više puta, iako se, s iznimkom Kazalija, do pojave M. Bogdanovića (Komedija zabluda, 1897) najčešće prevodilo (npr. D. Demeter, A. Šenoa, A. Harambašić) iz njemačkih i talijanskih prijevoda. Od prve izvedbe koje Shakespeareove drame na hrvatskome jeziku (Romeo i Julija, 1841), njegove su drame u profesionalnim kazalištima do 2005. premijerno uprizorene oko 260 puta, te su bile popraćene velikim brojem prikaza, komentara i polemika. Tijekom XIX. st. Shakespeare se sve češće izvodio, a u doba tzv. Miletićeve ere (1894–98) na repertoaru se našlo 17 premijernih i obnovljenih naslova. Između dvaju svjetskih ratova Shakespearea je s engleskog prevodio i Vinko Krišković, dok je u drugoj polovici XX. st. na prijevodnu i uređivačku politiku utjecao J. Torbarina. Nakon zatišja prvih godina nakon II. svjetskog rata, redatelj Marko Fotez režirao je 1952. Hamleta na dubrovačkoj tvrđavi Lovrijenac. Ondje su Hamleta u idućim godinama režirali i izvodili mnogobrojni domaći i strani redatelji i glumci. Za Shakespeareovu narativnu i lirsku poeziju bilo je s početka manje zanimanja, ali su Soneti između 1950-ih i 1990-ih prevođeni nekoliko puta. O autorovoj udomaćenosti u nas svjedoči i to da su za Shakespeareovim predloškom kao intertekstualnom potkom posegnuli i neki od suvremenih hrvatskih dramatičara (Ivo Brešan, Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, 1971; Vladimir Stojsavljević, Ljubav i država, 1986; Luko Paljetak, Poslije »Hamleta«, 1994). Shakespeareova su djela prevodili i Vladimir Gerić, Anton Šoljan, Tomislav Ladan, L. Paljetak i osobito Mate Maras; o hrvatskoj recepciji pisali su Vladoje Dukat, Ivo Hergešić, J. Torbarina, Rudolf Filipović, Slavko Batušić, Ivo Vidan, Mladen Engelsfeld, Boris Senker, Janja Ciglar-Žanić i dr.
