Scott [skɔt], Walter, škotski književnik (Edinburgh, 15. VIII. 1771 – Abbotsford, 21. IX. 1832). Studirao u Edinburghu; od 1786. radio u očevu odvjetničkome uredu, a od 1792. kao samostalni odvjetnik; sudac u grofoviji Selkirk (1799); glavni bilježnik suda u Edinburghu (1806). Godine 1818. dobio naslov baroneta (Sir). Intenzivno je čitao djela njemačkih romantičara (preveo je Goetheovu dramu Götz od Berlichingena), engleske gotske romane te osobito škotske pučke balade, koje je redigirao i skupio u zbirci Narodno pjesništvo škotske granice (Minstrelsy of the Scottish Border, I–III, 1802–03). Proslavio se pustolovno-ljubavnim narativnim poemama smještenima u romantiziranu škotsku feudalnu sredinu (Tužaljka posljednjega minstrela – The Lay of the Last Minstrel, 1805; Marmion, 1808; Gospa s jezera – The Lady of the Lake, 1810; Gospodar otoka – The Lord of the Isles, 1815). Kada je njihova popularnost pala zbog pojave Byronovih spjevova, od sredine 1810-ih posvetio se romanima i već započetu uredničkomu poslu (uredio je i djela J. Drydena, 1808., u 18 svezaka, te J. Swifta, 1814., u 19 svezaka). Nakon iznimnog uspjeha svojega prvog romana Waverley (1814), o jakobitskom ustanku 1745., slijedio je niz romana s radnjom iz škotske povijesti XVI–XVIII. st., napisanih u romantičarskome duhu i formi romanse (mnogobrojne pustolovine i obrati, iznimni junaci): Guy Mannering (1815), Starinar (The Antiquary, 1816), Crni patuljak (The Black Dwarf, 1816), Stari način umiranja (The Old Mortality, 1816), Rob Roy (1817), Srce Midlothiana (The Heart of Midlothian, 1818), Lammermoorska nevjesta (The Bride of Lammermoor, 1819), Legenda Montrosea (A Legend of Montrose, 1819), Opat (The Abbot, 1820), Crvena rukavica (Redgauntlet, 1824), i dr. Pritom je njegov odnos prema Škotskoj dvojak: svijest da stare tradicije nemaju mjesta u novome društvu prožima melankolija i nostalgija za viteškim idealima, što proizvodi razrađenu narativnu napetost. Ta se djela odlikuju i različitim jezičnim registrima (od lokalnih govora do aristokratskoga diskursa) te dekorativnim, ali jasnim stilom i majstorskim prikazima prizora nemira, pokreta i sukoba što obilježavaju i njegove ostale romane, s temama iz engleske i europske srednjovjekovne povijesti (Ivanhoe, 1819; Kenilworth, 1821; Quentin Durward, 1823; Medaljon – The Talisman, 1825; Woodstock, 1826; Ana Geiersteinska, ili djeva od magle – Anne of Geierstein, or The Maiden of the Mist, 1829). Kao utemeljitelj povijesnoga romana romantizma, odlučujuće je utjecao na koncepciju i daljnji razvoj toga žanra u svjetskoj književnosti (A. Manzoni, P. Mérimée, A. de Vigny, V. Hugo, A. Dumas otac, A. Šenoa i dr.).
