Sapir-Whorfova hipoteza [sæpi'əɹ wɔ:rf~], u lingvistici, naziv za pretpostavku o međuovisnosti jezične strukture i načina na koji ljudi percipiraju stvarnost. Dobila je ime po amer. lingvistu E. Sapiru i njegovu mlađem suvremeniku B. L. Whorfu, koji su ju prvi iznijeli. Sapir je u svojim radovima isticao da jezici, upravo zahvaljujući različitosti svoje strukture, na različit način odslikavaju stvarnost, što utječe na doživljaj svijeta njihovih govornika. Različiti jezici različito konceptualiziraju iskustva svojih govornika; dok govornik hrvatskoga promatra kamen koji pada, on to iskustvo izražava rečenicom Kamen pada, u kojoj jedan element (imenica) označuje tvrd predmet malih dimenzija od kamena, a drugi (glagol) izražava proces ili stanje u kojem se taj predmet nalazi. Govornik jezika nutka, koji pripada vakašanskoj porodici indijanskih jezika, isti događaj opisuje rečenicom u kojoj jedan element odgovara procesu u kojem sudjeluje tvrdi predmet od kamena, a drugi element izražava smjer u kojem se taj proces odvija: kao kad bi u hrvatskom postojao bezlični glagol »kameniti« kojemu je pridodan prilog dolje. Najbliži ekvivalent hrvatskomu kamen pada na jeziku nutka stoga je nešto poput »kameni dolje«. Hrv. rečenica i ono što izgovara govornik jezika nutka promatrajući isti događaj semantički su ekvivalentni, jer oba govornika verbaliziraju isto iskustvo; međutim, jezična konceptualizacija toga iskustva različita je u hrvatskome i u jeziku nutka. Bilo je mnogo pokušaja empirijske provjere Sapir-Whorfove hipoteze u psiholingvističkim eksperimentima, no oni nisu dali zadovoljavajuće rezultate. Pokazano je, ipak, da postojanje nekih obilježja u gramatici pojedinih jezika može imati utjecaja na brzinu kojom njihovi govornici rješavaju zadatke ili procesiraju informacije tijekom eksperimenata.
