Rozanov [ro'zənəf], Vasilij Vasiljevič (Vasil’evič), ruski publicist, filozof i književnik (Vetluga, Kostromska gubernija, 2. V. 1856 – Sergijev Posad, 5. XII. 1919). Kao filozof proturječan. Blizak kasnijem egzistencijalizmu, zastupao je jedinstvo ljudske djelatnosti. Pridajući veliko značenje spolnim odnosima, Isusa je smatrao »blijedim prorokom« koji je porekao eros Staroga zavjeta. Pritom je znao tražiti vrijednosti i u ruskom pravoslavlju i slavenofilstvu. Za prevrata, sklonio se u središte ruske Crkve i umro u bijedi. Kao kritičar osporavao je vrijednosti ruske književnosti XIX. st., ali se zaustavio na Legendi o velikom inkvizitoru F. M. Dostojevskoga (1891), privlačeći pozornost ruske religijsko-filozofske kritike (N. A. Berdjajev, L. I. Šestov) i pisaca simbolista (V. V. Ivanov, A. Bjeli). Potraga za novim književnim žanrom očita je u knjigama Osamljeno (Uedinennoe, 1912), Opalo lišće (Opavšie list’ja, I–II, 1913–15) i Apokalipsa našega doba (Apokalipsis našego vremeni, 1917–18): prozni fragmenti prividno filozofskog ili književnokritičkoga sadržaja redaju se s jednako prividnim osobnim bilješkama o pranju rublja ili sjećanju na beznačajne susrete. Autor osporava svaku hijerarhiju vrijednosti pa provocira čitatelja »odgovorom« na temeljno pitanje ruske književnosti XIX. st. – »Što da se radi?« (N. G. Černiševski). Provokativnošću i dehijerarhizacijom Rozanov je blizak avangardi, po panseksualizmu Freudov je prethodnik. U Engleskoj ga je primijetio D. H. Lawrence, a u Hrvatskoj T. Ujević.
