Rittig (Ritig), Svetozar, hrvatski povjesničar i političar (Brod na Savi, danas Slavonski Brod, 6. IV. 1873 – Zagreb, 21. VII. 1961). Studirao teologiju u Sarajevu, Đakovu i Beču, gdje je doktorirao 1902. Do 1911. predavao je crkvenu povijest na đakovačkoj bogosloviji, a zatim je bio tajnik Zagrebačke nadbiskupije, profesor na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i urednik Katoličkoga lista (1912–13). Političku djelatnost započeo je 1908., kao zastupnik Hrvatske stranke prava u Hrvatskom saboru. God. 1918. bio je član Narodnoga vijeća SHS, a 1919–20. član Privremenoga narodnog predstavništva. Nakon prestanka rada na Bogoslovnom fakultetu župnik župe sv. Blaža (1915–17), a zatim župe sv. Marka (1917–41) u Zagrebu. Nakon osnutka Nezavisne Države Hrvatske (1941) povukao se u Selca, gdje je stupio u dodir s predstavnicima antifašističkog pokreta. God. 1943. bio je član ZAVNOH-a, 1944–54. predsjednik Komisije za vjerske poslove, a 1945. izabran je u Ustavotvornu skupštinu, potom u Saveznu skupštinu i Hrvatski sabor. Bio je član jugoslavenske delegacije na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946., a iste je godine postao ministrom bez resora u vladi NR Hrvatske (do umirovljenja 1954). – Radove iz crkvene povijesti, posebice o povijesnim i pravnim problemima slavenskog bogoslužja, objavljivao je u Bogoslovskoj smotri i Katoličkom listu, a sintetizirao ih je u djelu Povijest i pravo slovenštine u crkvenom bogoslužju, sa osobitim obzirom na Hrvatsku (1910). Potaknuo je obnovu djelovanja Staroslavenske akademije (1948), koja se od 1952. naziva Staroslavenski institut, te je bio njegov ravnatelj do 1961. God. 1947. izabran je za redovitoga člana JAZU. Ostala važnija djela: Martyrologij srijemsko panonske metropolije (1911), Glagoljica u našim krajevima od XIII. do XV. vijeka (1923).
