Relković (Reljković), Matija Antun, hrvatski književnik, gramatičar i prevoditelj (Svinjar, danas Davor, 6. I. 1732 – Vinkovci, 22. I. 1798). Sin krajiškoga časnika, osnovno je obrazovanje stekao u franjevačkom samostanu u Cerniku te, vjerojatno, u nekom od slavonskih samostana. God. 1748. stupio je u vojsku, gdje je napredovao do čina kapetana, 1756. otišao je u Sedmogodišnji rat, a 1757. pao u prusko zarobljeništvo. Zarobljeničke dane proveo je u Frankfurtu na Odri, u kući nekog obrazovana čovjeka, gdje je imao na raspolaganju bogatu knjižnicu i gdje je naučio francuski. Nakon povratka iz zarobljeništva još je nekoliko puta odlazio na ratište. Car Josip II. dodijelio mu je 1785. titulu plemića, pa je Relković svojemu prezimenu dodao von Ehrendorf. Nakon umirovljenja 1786. do smrti je živio u Vinkovcima. Njegov sin Josip Stjepan također je bio pisac.
Relković je poticaje za pisanje dobio u doba pruskoga zarobljeništva, kada se susreo s prosvjetiteljskom literaturom. Prva mu je tiskana knjiga kompilacija Slavonske libarice s lipimi molitvicami i naukom krstjanskim nakitite (1761). God. 1762. objavljen je Satir iliti divji čovik u verše Slavoncem, a 1779. drugo, prošireno izdanje toga djela. Nova slavonska i nimačka gramatika objavljena je 1767 (2. izdanje 1774., 3. izdanje 1789). Pravu i pomnjivo ispisanu ovčarnicu, gospodarsko djelo o uzgoju ovaca, Relković je preveo s njemačkoga i objavio 1771 (pod imenom W. I. Pauls, 2. izdanje 1776). God. 1795. tiskao je i zbirku poučnih, također prevedenih priča Nek je svašta: iliti sabranje pametnih riči i kripostnih dila ljudskih. S latinskoga je preveo pravni priručnik Postanak narodne pravice (1794). U rukopisu su mu ostali prijevodi basana s francuskoga i njemačkoga (Esopove fabule, među koje su uvrštene i Fedrove basne, Pilpajeve fabule i Nauk političan i moralski od Pilpaj-bramine).
Najznačajnije je Relkovićevo djelo Satir, didaktični spjev ispjevan ikavskom štokavštinom, u puku bliskom deseteračkome stihu. U prvom izdanju Relković, uvodeći Satira kao pripovjedača, daje literarnu kritiku zaostalosti, osuđujući različite suvremene običaje slavonskoga sela. Uzroke moralne problematičnosti i općenito izvore mnogobrojnih slavonskih običaja (prelo, kolo, divan, posijelo) vidio je u »turskim skulama«, pripisujući Turcima i mnoge običaje koji su u Slavoniji živjeli još u predturska vremena (npr. kolo). Kao uzore slavonskomu seljaku navodi Relković pruske zemlje, koje je obišao kao vojnik za Sedmogodišnjega rata. Prvo izdanje Satira imalo je vrlo dobru recepciju u Slavoniji, ali je izazvalo i polemičke reakcije stanovitoga Momusa i Nesmira Kudilovića (J. Vončina pretpostavlja da bi se iza potonjeg imena mogao kriti E. Pavić). U obranu Satira stao je V. Došen (Jeka planine, 1767). Drugo izdanje svojega djela Relković je proširio, a ponešto i izmijenio. Uveo je lik slavonskoga seljaka, koji odgovara Satiru. U tome je izdanju Relković pohvalio gospodarsko i društveno unaprjeđenje Slavonije, zauzimajući se za fiziokratske ideje (jačanje agrara i poljodjelaca). I Satir i ostala Relkovićeva djela bili su namijenjeni neukomu i gospodarski zaostalomu slavonskom puku ili vojnicima. Osim tom pučkom komponentom, njegova je inačica prosvjetiteljstva obilježena i kršćanskim duhom.
