Radić Clarke [klα:k], Smiljan, čileanski arhitekt hrvatskog i engleskoga podrijetla (Santiago, Čile, 25. XI. 1965). Diplomirao je 1989. na Papinskom katoličkom sveučilištu u Santiagu. Usavršavao se 1990–92. u Institutu Andrea Palladio u Vicenzi i Sveučilišnom institutu za arhitekturu u Veneciji (danas Università Iuav di Venezia) te intenzivno putujući, boraveći nakratko i u Grčkoj. Vlastiti biro osnovao je 1995. u Santiagu.
Sa suprugom kiparicom Marcellom Correom, s kojom često surađuje, projektirao je među prvim radovima, Malu kuću – La Casa Chica (Talca kraj Vilchesa, Čile, 1995–97), od 24 m², koju su ručno izgradili u Andama kao prvo u nizu njegovih »skloništa«. Trajno zaokupljen tim arhitektonskim zadatkom, potaknut osobnim iskustvom potrage za sigurnošću u nedostatku čvrstih korijena, u njem vidi utočište i odmak od stvarnosti, kao i mjesto koje omogućuje »stabilnost za prihvaćanje krhkosti«, što je središnja ideja njegove arhitektonske koncepcije. Svakomu projektu pristupa kao pojedinačnom eksperimentu te s radikalnom originalnošću, dajući prednost kontekstu, lokaciji i specifičnim uvjetima, uporabi i antropološkoj svijesti pa stoga njegova ostvarenja često djeluju elementarno, privremeno ili namjerno nedovršeno, a monumentalnost se prikazuje krhkošću, lakoćom i prividnom nestabilnošću koje prikrivaju precizno inženjerstvo i konstrukciju. Gradeći ponovno u šumovitu krajoliku oko Vilchesa, tako pristupa i Kući za Pjesmu pravom kutu (2013., arhiv projekta u stalnoj kolekciji Odjela za arhitekturu i dizajn u newyorškoj MoMA-i), nadahnutoj apstraktnom slikom iz Le Corbusierove istoimene serije, neobičnoj formi s naglašenim otvorima prema nebu, koja potiče smirenost, kontemplaciju, introspekciju. Široj svjetskoj javnosti predstavio se višenamjenskim prostorom u Hyde Parku, ljetnim paviljonom Galerije Serpentine (2014., London, od 2015. na farmi Durslade u Somersetu), neobičnom, ručno izgrađenom poluprozirnom cilindričnom strukturom od stakloplastike nalik oblaku ili poluzatvorenoj školjci koja počiva na golemom nosivom kamenju.
Često se izražava putem izbora materijala (industrijski, prirodni, tradicionalni) pažljivo ih raspoređujući (trajan, privremen, profinjen, grub) kako bi oblikovali npr. težinu, svjetlost, zvuk ili zatvorenost, remeteći često ustaljenu uporabu i odnose. Tako je u Santiagu sagradio restoran Mestizo unutar gradskoga parka (2006), ugradivši umjesto stupova divovske stijene iz kamenoloma, pri adaptaciji podzemnoga prostora Čileanskoga muzeja pretkolumbovske umjetnosti (2013) betonsku konstrukciju obložio je amazonskim drvom, stvorivši njime intimno, a i dramatično iskustvo, pri preinaki zgrade s početka XX. st. za Centar za izvedbene umjetnosti NAVE (2015), uz umetanje novih volumena, prostora za izvedbe i radionice u postojeću strukturu, na krovnoj je terasi razapeo cirkuski šator kojim je unio atmosferu privremenog slavlja, dok je u Concepciónu pri podizanju Kazališta Biobío (2018) čelični okvir zgrade obavio poluprozirnom bijelom membranom koja modulira svjetlost. Promišljajući arhitekturu emotivno i poetski, vidi je, kako sam kaže, »između velikih, masivnih, trajnih oblika i manjih, krhkih konstrukcija« te je oblikovao zapažena ostvarenja, često na spojevima disciplina, arhitekture (privremenih građevina) i umjetničkih instalacija: u Melipilli u Čileu Kuću Carbonero – Sjenicu (1998), privremeno sklonište od drva i pocrnjele mreže, provizorni volumen koji djeluje lebdeće, na Venecijanskom bijenalu dvije instalacije, Dječak skriven u ribi (s M. Correom, 2010) od granita i cedra, inspiriranu Hockneyevim litografijama, i Vatikansku kapelu (2018) zbunjujućih mjerila, u austrijskom Krumbachu autobusnu postaju (2014), za modnu reviju Alexandera McQueena prozirnu strukturu London Sky Bubble na krovu zgrade (2021), a za Čileanski bijenale arhitekture u Santiagu izložbeni prostor Guatero – Termofor (2023), svjetleći pneumatski oblik, mekane, blago nestabilne, razigrane strukture koja se oslanja na tlak zraka, pretvarajući »krhkost« u prostorno iskustvo. U Hrvatskoj je izveo umjetničku instalaciju Kapi (Drops) kraj Baške na Krku (s M. Correom, 2020). Projektirao je također više obiteljskih kuća i kuća za odmor u Čileu, poput vlastite kuće CR (Santiago, 2003), kuće Pite (Papudo, 2005), volumeni koje, ugrađeni u stjenovitu morsku obalu, jedva dodiruju tlo, kuće Prizma (Conguillío, 2020), te gospodarske objekte, npr. vinariju VIK (Millahue, 2014., s Loretom Lyonom) sasvim stopljenu s krajolikom.
Bio je gostujući profesor na Teksaškom sveučilištu u Austinu 2007. i na Harvardovu sveučilištu 2008. Osnovao je 2017. Fondaciju za fragilnu arhitekturu (Fundación de Arquitectura Frágil), koja uz organizaciju izložaba i radionica sadržava zbirku njegovih pokusnih radova, studija i referenci, kao i drugih arhitekata. Izlagao je u Tokyju (2010., 2013., 2016), Hiroshimi (2012), Zagrebu (2015), New Yorku (MoMA 2015–16., 2018). Zbog trajnih istraživanja na granici eksperimenta, vraćanja na prapočela arhitekture i podsjećanja na njezine umjetničke i antropološke vrijednosti, u doba trendovske spektakularne arhitekture i tržišnih, nekretninskih diktata, njegov se opus doživljava kao nova paradigma avangarde. Dobio je nekoliko međunarodnih nagrada, časopisa Oris (2015), Panameričkog arhitektonskog bijenala u Quitu (Ekvador, 2022) te Pritzkerovu 2026. Počasni je član Američkog instituta arhitekata od 2009. i dopisni HAZU-a od 2020.
