Raškaj, Slava, hrvatska slikarica (Ozalj, 2. I. 1877 – Stenjevec, danas dio Zagreba, 29. III. 1906). Gluhonijema od rođenja, školovala se u Zavodu za gluhonijeme u Beču (1885–93), odakle se vratila u Ozalj. U Zagrebu je od 1895. boravila u Zavodu za gluhonijeme; 1896. postala je učenica B. Čikoš-Sesije, koji ju je uveo u Društvo hrvatskih umjetnika. God. 1901. javili su se prvi znakovi duševne bolesti, a 1902. bila je smještena u Zavod za umobolne u Stenjevcu, gdje je ostala do smrti. Njezin nevelik opus sastoji se od akvarela, nešto pastela, ulja i crteža uglavnom u malome formatu. Među ranim radovima najbrojnije su pretežito tamne mrtve prirode nastale pod utjecajem B. Čikoš-Sesije, a oko 1898. u nekim se njezinim djelima osjeća utjecaj secesije (ciklus akvarela Lopoči iz Botaničkoga vrta, 1900). Akvareli i pasteli lirskih krajolika Ozlja i okolice, te povremeno ljudska figura, osnovni su motivi njezina najplodnijega razdoblja između 1898. i 1901 (Autoportret, 1898; Stari mlin i Ozalj, 1899; Na Mrežnici, Stablo u snijegu, U seljačkoj sobi, Seljačić i Djevojčica, 1900; Rano proljeće, 1901). Njezini akvareli svijetla kolorita i čarobna ozračja, postignuti istančanom primjenom svjetla, predstavljaju najviši domet u hrvatskom akvarelnom slikarstvu potkraj XIX. i početkom XX. st. Opus S. Raškaj pripada razdoblju hrvatske moderne, i to njezinoj impresionističkoj struji. Za života nije imala samostalnu izložbu; sudjelovala je 1898. na prvoj izložbi Društva hrvatskih umjetnika, a prva retrospektivna izložba njezinih djela održana je u povodu 50. obljetnice njezine smrti u Zagrebu.
