Rački, Mirko, hrvatski slikar i grafičar (Novi Marof, 13. X. 1879 – Split, 21. VIII. 1982). Isprva pohađao privatnu slikarsku školu u Beču, potom Akademiju u Pragu 1903–05 (V. Bukovac) i Beču 1906 (William Unger). Živio u Münchenu (1907–14), kratko u Rimu, Ženevi (1915–20), od 1920. u Zagrebu, a od 1980. u Splitu. Bio je član skupine Medulić; od 1921. član JAZU (danas HAZU). Isprva slikao u duhu secesijskih kretanja Beča i Münchena oblikujući svoje simbolističko poimanje koje će i poslije ostati temeljem njegova rada. U tom su razdoblju nastale uglavnom alegorijske kompozicije (Religija, život, država, 1904–05; Dobra žena i zla žena, 1905) i ilustracije za Danteovu Božanstvenu komediju (u prijevodu njegova pokrovitelja i mecene I. Kršnjavoga), po kojima je postao poznat. Uz nekoliko ciklusa crteža, akvarela i bakropisa obrađivao je danteovske teme i na velikim kompozicijama u ulju (Grad Dis, 1906; Prijelaz preko Aheronta, 1907; Francesca da Rimini, 1908–09). Kao pripadnik nacionalno-romantične skupine Medulić sudjelovao je na njezinim izložbama i slikao u duhu ideologiziranoga monumentalizma, što je došlo do izražaja u temama iz junačkih narodnim pjesama (ciklus iz života Kraljevića Marka, 1910). Zaslugom I. Kršnjavoga alegorijskim kompozicijama oslikao je veliku čitaonicu stare Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (1912–13). Za I. svjetskoga rata sudjelovao je na projugoslavenskim izložbama u inozemstvu, a nakon povratka u domovinu povukao se iz politike i likovnoga života. Živio je povučeno, rijetko je izlagao; bio je aktivniji u javnom životu kratko vrijeme nakon II. svjetskoga rata (ravnatelj Moderne galerije u Zagrebu, 1946), potom se opet povukao, sve dok ga izložba u povodu 90. godine života nije vratila u svijest javnosti. Slikao je sporadično krajolike iz okolice Zagreba i Dalmacije, a biblijskoj tematici posvetio je nekoliko godina svojega rada oslikavši crkvu sv. Petra i Pavla u Osijeku i crkvu u Ludbregu (1939–42). Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1966).
