Rački, Andrija, hrvatski teolog i povjesničar (Fužine, 30. XI. 1870 – Rijeka, 14. X. 1957). Studirao je teologiju u Senju (1889–92) i Innsbrucku (1892), a doktorirao u Zagrebu 1898. Od 1895. do 1902. predavao je kanonsko pravo i povijest Crkve na Visokoj bogoslovnoj školi u Senju. U istom je razdoblju surađivao u Katoličkom listu, gdje je objavio niz priloga o staroslavenskom jeziku, glagoljici, prošlosti samostanâ na području Hrvatskoga primorja te o povijesti Senjske biskupije. God. 1902. bio je postavljen za župnika franjevačkoga samostana na Trsatu, gdje je 1906. bio jedan od osnivača Gradske glazbe. Na temelju izvorne građe iz arhiva pojedinih samostana te gradskih arhiva Rijeke i Sušaka, napisao je više studija iz prošlosti Rijeke, Sušaka, Trsata i okolnih mjesta za razdoblje od srednjeg vijeka do XIX. st., koje je objavljivao u časopisima Primorske novine i Naša sloga. God. 1918. postao je članom Narodnoga vijeća Države SHS za Rijeku i Sušak. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova zbog svojih je liberalnih stajališta često dolazio u sukob s crkvenom hijerarhijom. Nakon II. svjetskog rata bio je jedan od utemeljitelja Staleškoga društva katoličkih svećenika u Hrvatskoj. Značajnija djela: Iz prošlosti sušačke gimnazije: prigodom tristogodišnjice (1627.–1927.) (1928), Povijest grada Sušaka (1929), Iz prošlih dana općine Liča i Fužine (1946), Prilozi k povijesti grada Sušaka (1947), Zabilježbe iz povijesti gospoštije Grobnik (1948).
