Prijezda I., bosanski vladar približno od 1250. do 1287 (?, prva pol. XIII. st. – ?, oko 1287). Nasljednik i vjerojatno rođak bana Mateja Ninoslava, za čije je vladavine već nosio banski naslov (1233. i 1240). Imao je posjede u Slavoniji, u Vukovskoj županiji, a 1255. hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. Arpadović obdario ga je, zbog njegove privrženosti katoličanstvu, županijom Novaki na Dravi. Bio je vazal hrvatsko-ugarskoga kralja te se 1264. naziva vjernim kraljevskim kletvenikom. Ipak je nakon smrti Bele IV. (1270) iskoristio nesuglasice posljednjih Arpadovića i ojačao svoj položaj. Povezao se s moćnim susjednim obiteljima: sina Stjepana I. Kotromana oženio je Jelisavom, kćeri srpskoga kralja Dragutina Stefana (1284), a kćer Katarinu udao je za slavonskoga velikaša Ladislava Babonića i ustupio mu župu Zemljanik »koju su i njegovi pređi posjedovali« (1287). Njegovo banovanje obilježio je postupan uspon i sve veća samostalnost Bosne, osobito u odnosu na hrvatsko-ugarske kraljeve, čije je vrhovništvo u načelu priznavao. Ta je samosvojnost vidljiva i u intitulaciji isprave iz 1287., u kojoj se naziva »Božjim dopuštenjem bosanski ban«. Naslijedili su ga sinovi Prijezda II. i Stjepan I. Kotroman.
