Priština (albanski Prishtina i Prishtinë), glavni i najveći grad Kosova; 145 149 st. (2011), šire gradsko područje 207 062 st. (2014). Nekadašnje rudarsko i trgovačko središte u dolini rijeke Prištavke (pritok Sitnice), na rubu Kosova polja, preraslo je u drugoj polovini XX. st. u značajno gospodarsko središte. Njegov je razvoj usko povezan s iskorištavanjem i preradbom olovno-cinkove rude iz rudnika Kišnice i Novoga brda te s eksploatacijom okolnih ugljenokopa. Uz rudarsko-metalurški kombinat razvila se metalna, kemijska, drvna, tekstilna, prehrambena, farmaceutska i građevinska industrija. U starome dijelu grada sačuvane su Čarši-džamija (XV. st.), Carska džamija (XV. st.), džamija Pirinaz (XVI. st.), Jašar-pašina džamija (XIX. st.), hamam (XV. st.) i građanske kuće u osmanskome stilu; pravoslavna crkva sv. Nikole (XIX. st.), Katedrala Majke Tereze (izgrađena 2010); židovsko groblje (XIX. st.). Oko stare istočnjačke gradske jezgre s trgovinama i obrtničkim radionicama širi se moderno izgrađen gradski prostor. Kulturno je središte Kosova sa sveučilištem (osnovano 1970) te Nacionalnom i sveučilišnom knjižnicom; Muzejom Kosova (osnovan 1949), etnografskim i prirodoslovnim muzejom, Umjetničkom galerijom (osnovana 1979), znanstvenoistraživačkim institutima (albanološki, agrarni i dr.), Narodnim kazalištem i dr. Važno je prometno čvorište; dobra cestovna i željeznička povezanost s ostalim većim kosovskim gradovima (Prizren, Peć, Kosovska Mitrovica) i sa susjednim zemljama. Međunarodna zračna luka. – Područje današnjega grada bilo je nastanjeno već u neolitiku, a tijekom željeznoga doba ilirskim Dardanima, koje su potkraj I. st. pr. Kr. pokorili Rimljani. Nedaleko od ilirskoga naselja Rimljani su početkom II. st. podignuli novo naselje (Ulpiana). Polovinom VI. st. na područje grada prodiru Avari i Slaveni, koji se do kraja VI. st. trajno naseljavaju, a na mjestu staroga dardanskoga naselja podižu novo. U srednjem je vijeku Priština bila jedna od prijestolnica dinastije Nemanjića i Brankovića (do 1389). U sastavu srednjovjekovne Srbije bila je, uz prekid tijekom kratkotrajne osmanske vladavine 1439–44., sve do 1455., kada su ju Osmanlije trajno zaposjeli i priključili sandžaku Vučitrnu. U doba Velikoga (Bečkoga) rata za oslobođenje, habsburške su ju postrojbe privremeno zaposjele i potom razorile, tako da je Priština tijekom XVIII. st. bila manje mjesto kojim je vladala albanska obitelj Džinić. Nakon povlačenja kosovskih Srba prema Habsburškoj Monarhiji 1689. i 1737. Prištinu su naselili Albanci. Od 1875. bila je središte Kosovskoga vilajeta te protuosmanskoga pokreta među Albancima. Taj su pokret obilježile tri velike bune (1879–81; 1909–10., 1912). Pod osmanskom je vlašću Priština bila do Prvoga balkanskoga rata (1912), kada su je osvojile srpske postrojbe. Za I. svjetskoga rata bila je pod bugarskom okupacijom (1915–18), a nakon I. svjetskog rata ušla je u sastav Kraljevine SHS (poslije Jugoslavije), u okviru Prištinske oblasti (1921–29) i Zetske banovine (1929–41). Za II. svjetskoga rata bila je pod talijanskom (1941–43) i njemačkom okupacijom (1943–44). Uspostavom kosovske autonomije u socijalističkoj Jugoslaviji (od 1945) Priština je postala političko središte te se gospodarski razvija (1961. imala je 38 593 st., a 1971. 69 514 st.). Od 1963. glavni je grad Autonomne Pokrajine Kosovo i Metohija (od 1968. Socijalističke Autonomne Pokrajine Kosovo). Prosvjedi Albanaca na Kosovu 1968., 1981. i 1988–89. najintenzivniji su bili upravo u Prištini. Kada je Srbija ukinula kosovsku autonomiju 1989., Priština je postala središte albanskoga političkog otpora. Godine 1999. više od 100 000 Albanaca bilo je istjerano pod srpskim oružanim pritiskom (vratili su se nakon vojne intervencije NATO-a). Nakon povlačenja srpskih snaga slijedilo je masovno iseljavanje Srba iz Prištine (1998. bilo ih je oko 20 000). UN je 1999. uveo privremenu upravu za Kosovo kojoj je sjedište u Prištini. Albanski prosvjedi protiv srpske zajednice izbili su u ožujku 2004.
