Posljednja večera (lat. Coena Domini), u kršćanstvu, oproštajna večera koju je Isus blagovao sa svojim učenicima, uoči svoje muke u Jeruzalemu; vezuje se uz židovsku pashalnu večeru (seder). Prema evanđeljima (Marko, Matej, Luka) i Prvoj poslanici Korinćanima, Isus je na Posljednjoj večeri ustanovio euharistiju. U skladu s Isusovim riječima: »Činite ovo meni na spomen«, kršćani svake nedjelje slave euharistiju (misu).
Kao ikonografski motiv Posljednja večera javlja se prilično kasno (VI. st.); do X. st. obično je bila samostalna tema i rijetka pojava (San Apollinare Nuovo u Ravenni, prije 526), a potom najčešće kao dio ciklusa o Kristovu životu. Na najstarijim prikazima bizantska ikonografija naglašava ustanovu sakramenta euharistije (pričest apostola), dok zapadna ikonografija naglašava motiv Judine izdaje i Judu kao izdajicu. Slikama Posljednje večere u potonjim razdobljima vrlo su često oslikavane samostanske blagovaonice (refektoriji). Najpoznatija je ona Leonarda da Vincija u refektoriju samostana Santa Maria delle Grazie u Milanu, gdje je dramatska napetost između prikaza ustanove euharistije i objave (Judine) izdaje dovedena do vrhunca. – U istočnim crkvama uglavnom je zadržan sakramentalni prikaz, tj. pričest apostola.
