Pope [pup], Alexander, engleski književnik (London, 21. V. 1688 – Twickenham, London, 30. V. 1744). Pripadao je imućnoj trgovačkoj katoličkoj obitelji; zbog ondašnje represije protiv engleskih katolika, ali i zbog bolesti, morao se privatno školovati. Stekao je slavu i financijsku neovisnost uspješnom prodajom prijevoda Ilijade (6 svezaka, 1715–20) i suprijevoda Odiseje (5 svezaka, 1725–26), premda su ti prijevodi doživjeli kritiku u znanstvenim krugovima. Njegovo je najznačajnije djelo Esej o kritici (An Essay on Criticism, 1711., vjerojatno napisan pet godina prije), koji se oslanja na Horacija i Kvintilijana, N. Boileaua i J. Drydena. Vrijednost toga ogleda nije toliko u originalnosti koliko u dojmljivoj stilskoj virtuoznosti duhovite rasprave pisane tzv. herojskim dvostihom (heroic couplet), tj. rimovanim jampskim pentametrom, što ga je doveo do savršenstva i u kojem je napisao cijeli svoj opus. Pope je prihvatio klasicističke vrijednosti – potrebu da se slijedi »priroda« kako su ju razumjeli i opisali grčki i rimski autori, ističući njihov osjećaj za sklad i red, te domišljatost (wit) kao književnu, a razboritost kao temeljnu moralnu odliku. Eseji o moralu (Moral Essays, 1731–35) i Esej o čovjeku (An Essay on Man, 1733–34) sokratovski su pokušaj da se shvati ljudska priroda, pomire ljudi među sobom i sami sa sobom. Poemom Windsorska šuma (Windsor Forest, 1713) zadobio je naklonost torijevaca i J. Swifta; s njim je, uz J. Gaya, J. Arbuthnota i Th. Parnella, oko 1713. osnovao glasoviti Scriblerus Club, svrha kojega je bila ismijavanje lažne učenosti i lošega ukusa. Prvorazredna je društvena satira i poema Otmica uvojka (The Rape of the Lock, 1714), svojevrsna travestija herojskoga stila koja ismijava društvenu pretencioznost. Njezinu je dojmljivu komičnost postigao supostavljanjem trivijalnih događaja, lepršavosti i praznoglavosti s retorikom dostojnom junaka iz Homerovih ili Horacijevih djela. Satirična poema Glupijada (The Dunciad, 1728–42) duhovit je obračun s vlastitim neistomišljenicima i s ljudskom glupošću općenito. Njezina je neprolazna aktualnost u satirizaciji popularnoga, prikazujući kako trivijalno zamjenjuje uzvišeno i mitsko, a govorljivost mudrost, te kako sve završava u velikom zijevanju i usnulosti cijele nacije. Osobito mjesto u Popeovu opusu zauzima epistola Eloiza Abelardu (Eloise to Abelard, 1717). Pisana iz ženske perspektive, utemeljena je na istinitoj srednjovjekovnoj ljubavnoj priči o zabranjenoj ljubavi. Epistola zadovoljava sve kriterije klasicizma: Eloiza, tipična junakinja rastrgana između strasti i redovničkoga zavjeta, nosi tragičnu krivnju jer je preslaba da voljom nadvlada strast. Premda je već za života bio popularan u Italiji i Francuskoj, a potom mu neki engleski romantičari nisu bili osobito skloni, književna je kritika XX. st. (F. R. Leavis, W. Empson i dr.) potvrdila njegov status jednog od najznačajnijih pjesnika engleskog klasicizma (tzv. augustovskoga doba) i jednog od najutjecajnijih engleskih kritičara.
