Planud, Maksim (grčki Μάξιμος Πλανούδης, Máksimos Planoúdēs, latinizirano Maximus Planudes, izvorno Manuel Planud), bizantski monah i polihistor (Nikomedija, danas Izmit, Turska, oko 1255 – Carigrad, oko 1310). U Carigradu poučavao gramatiku, književnost, retoriku, metriku, glazbu, matematiku i astronomiju (a možda i medicinu i latinski). Autor mnogobrojnih gramatičkih rasprava, deklamacija, religioznih i svjetovnih pjesama, izdanja antičkih pisaca (Pindar, Teokrit, Arat, Non i dr.) ili sholija uz njih (Heziod, Tukidid, Aristofan, Teokrit, Euklid i dr.) itd. Osobito je poznat po dopunjenom, ali i cenzuriranom izdanju Grčke antologije, koje je po njem nazvano Planudova antologija (Anthologia Planudea). Kao prvi bizantski filolog koji se posvetio i latinskoj književnosti (prijevodi Ovidija, Cicerona, Augustina, Makrobija, Boetija itd.) iznimno je zaslužan posrednik rimske književnosti i kulture u Bizantu. Planud stoji na čelu niza velikih kasnobizantskih filologa koji su po širini naobrazbe i pogleda u mnogočemu bliski humanistima talijanske renesanse.
