Peleš, Gajo, hrvatski teoretičar i povjesničar književnosti (Karlovac, 16. IX. 1931 – Zagreb, 18. VII. 2026). Studij jugoslavistike završio je 1956. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1965. radom Struktura suvremenog hrvatskog i srpskog romana (1945–1961), koji je 1966. objavio kao knjigu (Poetika suvremenog jugoslavenskog romana 1945–1961). Bio je utemeljitelj (1957), urednik te glavni urednik (1959–61) kulturne revije 15 dana, književni kritičar i urednik na III. programu Radio Zagreba (1963–67), lektor na Sveučilištu u Lilleu (1967–68) i asistent na Sveučilištu Paris VIII u Vincennesu (1968–70). Od 1972. do umirovljenja 1999. radio je na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu (od 1983. kao redoviti profesor), na tom je fakultetu pokrenuo studij bibliotekarstva i sudjelovao u pokretanju studija informatologije, a 1980–92. u više je navrata boravio na stručnom usavršavanju u Konstanzu i Münchenu. Usmjeren na proučavanje semantike književnog pripovjednog teksta, odnosno strukture romana (napose se istaknuvši analizama romana XIX. i prve polovine XX. st.), u doktorskoj je disertaciji te knjigama Iščitavanje značenja (1982), Priča i značenje (1989) i Tumačenje romana (1999) nastojao, naglašavajući važnost razvijanja čitateljskog umijeća, utemeljiti cjelovitu teoriju romaneskne forme u okviru teorije povijesti književnosti i inovativne primjene širokog raspona izvora (od hermeneutike i teorije mogućih svjetova preko semiotike književnosti, fenomenologije i pristupa ženevske književno-znanstvene škole do teorije recepcije i naratologije) te je, polazeći od pojma narativne figure, uspostavio jedinstveni model analize značenjskih slojeva pripovjednog teksta. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2002).
