Pečenezi, polunomadski turkijski narod iz stepa srednje Azije. Svoju su postojbinu napustili pred nadiranjem drugih turkijskih naroda (Oguza) te su se u VIII. st. naselili u krajeve sjeverno od Kaspijskoga jezera, između Volge i Urala. Oko 889., kada su ih napali Hazari, krenuli su dalje, prema Crnomu moru i potisnuli Madžare preko Dnjepra. U X. i XI. st. držali su prostrana područja uz Crno more, odakle su često upadali na teritorij Bizanta (neko su vrijeme bili bizantski saveznici) i Bijele Hrvatske (prema Konstantinu VII. Porfirogenetu) te ugrožavali susjedne Ruse, Madžare i Bugare. Kroz njihovo su područje prolazili trgovački putovi iz Rusije prema Krimu, što je bio povod čestih sukoba s Rusima. Kada ih je 1037. pobijedio kijevski veliki knez Jaroslav Mudri, povukli su se prema Vlaškoj. U drugoj polovici XI. st. pljačkali su u Traciji i Makedoniji, provalili u Ugarsku i vodili borbe s Bizantom. Godine 1091. pri opsadi Carigrada teško ih je porazio bizantski car Aleksije I. Komnen, kojemu su saveznici bili Kumani. Nakon toga veće su zajednice Pečenega živjele u Ugarskoj, a u XII–XIII. st. postupno su se stopili s Madžarima, Bugarima, Gagauzima, Kumanima i mongolsko-tatarskim plemenima. Glavni je izvor za povijest Pečenega djelo O upravljanju carstvom bizantskoga cara Konstantina VII. Porfirogeneta iz X. st.
