Pamuk [pamu'k], Orhan (puno ime Ferit Orhan Pamuk), turski pisac (Istanbul, 7. VI. 1952). Odrastao je u imućnoj prozapadnjačkoj obitelji. U rodnome je gradu pohađao američku školu (Robert College), studirao potom ondje tri godine arhitekturu (Istanbul Teknik Üniversitesi) i bavio se slikarstvom; diplomirao je 1977. novinarstvo (Istanbul Üniversitesi). U razdoblju 1985–88. živio je u Sjedinjenim Američkim Državama te se usavršavao u New Yorku (Columbia University) i Iowa Cityju (University of Iowa). Pisati je započeo 1974. Objavio je 1982. prvijenac Dževdet-beg i njegovi sinovi (Cevdet Bey ve Oğulları), pripovijest o trima naraštajima dobrostojeće turske obitelji koja živi u istanbulskoj četvrti Nişantaşı (gdje je Pamuk odrastao), o turskoj prošlosti i sadašnjosti, složenosti utjecaja i prožimanja Istoka i Zapada, te o sukobu tradicionalnoga i modernoga u Turskoj XX. stoljeća, što će mu i u kasnijim romanima ostati prevladavajućim temama. Slijedio je roman Tiha kuća (Sessiz Ev, 1983) u kojem je priču o obiteljskome okupljanju uoči državnoga udara 1980. u Turskoj (→ turska, povijest) oblikovao s pomoću nekolicine pripovjedača. Prvi je veći uspjeh postigao povijesnim romanom Bijeli zamak (Beyaz Kale, 1985), radnja kojega je smještena u Istanbul XVII. stoljeća. U Turskoj je osobitu popularnost stekao romanom Crna knjiga (Kara Kitap, 1990), o osobnome i kolektivnome identitetu, ali prije svega o naravi i nužnosti pripovijedanja, dok je čitanost u svijetu zadobio romanom Zovem se Crvena (Benim Adım Kırmızı, 1998), u kojem kroz sudbine slikara minijatura i kaligrafa u Istanbulu pokraj XVI. stoljeća progovara o tajanstvenome Orijentu, orijentalnome poimanju svijeta, o islamskoj kulturi, umjetnosti i civilizaciji, te o dodirima s europskom renesansnom kulturom. Napetosti između Istoka i Zapada problematizirao je u romanu Snijeg (Kar, 2002), o turskome pjesniku koji se, nakon dvanaestogodišnja političkog izgnanstva u Njemačkoj, vraća kao novinar u Tursku, da bi tri dana proveo u Karsu, siromašnome gradiću na tursko-armenskoj granici, svjedočeći o podijeljenoj domovini. Opsežni je roman Muzej nevinosti (Masumiyet Müzesi, 2008) pripovijest o ljubavi i (ne)zaboravu, s mnoštvom intertekstualnih motiva. U njem protagonist Kemal, nesretno zaljubljen u svoju rođakinju, sakuplja predmete iz njezine blizine. U Istanbulu je 2012. Pamuk otvorio stvarni muzej po uzoru na onaj iz romana, izlažući predmete kojima se koristio oblikujući pripovijest. Ponajbolje ostvarenje Čudno je u mojoj glavi: priča o životu Mevluta Karataša, prodavača boze, o njegovim doživljajima, maštanjima i prijateljima te slika istanbulskog života između 1969. i 2012. godine viđena očima mnogih likova (Kafamda Bir Tuhaflık: Boza satıcısı Mevlut Karataş’ın hayatı, maceraları, hayalleri ve arkadaşlarının hikâyesi ve 1969 ile 2012 yılları arasında İstanbul hayatının pek çok kişinin gözünden anlatılmış bir resmidir, 2014) istodobno je vješto vođena ljubavna priča te povijesni i društveno-politički roman o suvremenoj Turskoj. U knjizi Druge boje (Öteki Renkler, 1998) objavio je odabrane eseje, članke, kritike, reportaže i putopise. Osebujan je spoj autobiografskih zapisa i municipalne povijesti djelo Istanbul: grad, sjećanja (İstanbul: hatıralar ve şehir, 2004), dok je vlastita poetička promišljanja (ciklus predavanja na Harvardskome sveučilištu 2009) sabrao u knjizi Naivni i sentimentalni romanopisac: predavanja iz ciklusa Charles Eliot Norton, 2009 (The Naive and Sentimental Novelist: The Charles Eliot Norton Lectures, 2009, 2010), kojega je prvo izdanje objavljeno u engleskome prijevodu. Istaknuti je borac za ljudska prava i demokratizaciju; zbog liberalnih nazora često je izložen osudi i prijetnjama konzervativnih krugova u Turskoj. Djela su mu prevedena na više od 60 jezika. Kao najistaknutiji i u svijetu najčitaniji suvremeni turski pisac, dobio je 2006. Nobelovu nagradu za književnost.
