Ozu Yasujiro, japanski filmski redatelj (Tokyo, 12. XII. 1903 – Tokyo, 12. XII. 1963). Na filmu od 1923. kao asistent snimatelja, 1927. započeo je režirati (ukupno 53 filma). Od 1928. posvetio se specifičnomu japanskom tipu filmova gendai-geki (filmovi suvremene tematike), napose njihovu podtipu shomin-geki (obiteljski filmovi o srednjem staležu). U prvom razdoblju stvaralaštva režirao je uglavnom komedije sa socijalnokritičkim komponentama: Ljepota tijela (Nikutai bi, 1928), Diplomirao sam, ali (Daigaku wa deta keredo, 1929), Zbor iz Tokyja (Tokyo no gassho, 1931), Rođen sam, ali (Umarete wa mita keredo, 1932., jedan od posljednjih značajnijih nijemih filmova uopće). Njegov prvi zvučni film, Jedini sin (Hitori musuko, 1936), doprinos je tradiciji haha-mono filmova (drame o požrtvovnim majkama). Potkraj 1930-ih i početkom 1940-ih bio u vojsci, a 1945. u britanskom zarobljeništvu. Nakon povratka u Japan u potpunosti se okrenuo drami. Nakon filma Kokoš na vjetru (Kaze no naka no mendori, 1948), režirao je seriju iznimno uspjelih ostvarenja: Kasno proljeće (Banshun, 1949), Rano ljeto (Bakushu, 1951), Tokijska priča (Tokyo monogatari, 1953), jedan od najcjenjenijih filmova u povijesti kinematografije, Rano proljeće (Soshun, 1956), Cvijeće ravnodnevice (Higanbana, 1958., njegov prvi film u boji), Plutajuće trave (Ukigusa, 1959), Kasna jesen (Akibiyori, 1960), Jesensko popodne (Samma no aji, 1962). U njima je u potpunosti razradio karakteristični postupak zasnovan na statičnoj kameri i njezinu niskom smještanju, približno 50 cm iznad tla (lagano donji rakurs) te na izbjegavanju retoričkih postupaka. Takav režijski redukcionizam, s istančanim narativnim i vizualnim lajtmotivima, odgovarao je tematskoj usredotočenosti na obiteljske odnose, najčešće između jednog roditelja i jednog (odrasloga) potomka, koje je analizirao osebujnim asketskim, »transcendentnim« stilom, slojevito i bez patetike, uz diskretan elegični i tjeskobni ugođaj. Najistaknutiji japanski redatelj uz Akiru Kurosawu i Kenjija Mizoguchija, utjecao je na mnogobrojne redatelje (Paul Schrader, Wim Wenders).
