Oremović, Mia, hrvatska glumica (Požega, 31. VII. 1918 – Križevci, 24. VII. 2010). Glumačku školu završila u Zagrebu 1942. te postala članica zagrebačkoga HNK-a (1942–45., 1946–53), gdje je nastupala u djelima Molièrea (Henriette, Učene žene), W. Shakespearea (Olivija, Na Tri kralja), E. Roblèsa (Majka, Montserrat) i M. Krleže (Klara, Leda). Nakon kraćih angažmana u splitskome (1945) i zadarskome (1946) kazalištu, 1953. prešla je u novoosnovano Zagrebačko dramsko kazalište (danas Gradsko dramsko kazalište »Gavella«). Ondje je ostvarila svoje najzapaženije uloge: Trnoružica (P. Ustinov, Ljubav četvorice pukovnika), Zaručnica (F. García Lorca, Krvava svadba), Djevojka (J. Kaštelan, Pijesak i pjena), Blanche (T. Williams, Tramvaj zvan žudnja), Celimena (Molière, Mizantrop), Diana (Lope de Vega, Vrtlarov pas), razvivši se u vrsnu karakternu glumicu i vrhunsku komičarku. Godine 1967. prešla je u slobodne umjetnike, nastupala u Teatru &TD (R. Queneau, Stilske vježbe) i Žar ptici. Na filmu od 1952 (glavna uloga u filmu U oluji Vatroslava Mimice), u prvom razdoblju filmske karijere zapažena je u filmovima Nikole Tanhofera Nije bilo uzalud (1957), H-8… (1958) i Sreća dolazi u 9 (1961). Prepoznatljiva glasa i opuštene geste široku je popularnost stekla filmovima Kreše Golika Imam 2 mame i 2 tate (1968) te osobito filmom Tko pjeva zlo ne misli (1970), kojim se potvrdila i kao vrhunska komičarka, a istaknula se i u Golikovim filmovima Živjeti od ljubavi (1973) i Ljubica (1978). Glumila je i u radijskim i TV dramama i serijama (Fiškal, 1970; Naše malo misto, 1970–71; Veliki i mali, 1970–71). Dobitnica je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1996).
