O’Neill [ouni:'l], Eugene (Gladstone), američki dramatičar (New York, 16. X. 1888 – Boston, 27. XI. 1953). Sin glumca, odrastao na putovanjima, neredovito pohađao školu i rano ju napustio. Mornar i lučki radnik; nakon alkoholnih kriza, pokušaja samoubojstva i preboljene tuberkuloze (1912–13), posvetio se pisanju drama, isprva pod jakim utjecajem A. Strindberga, G. B. Shawa, G. Hauptmanna, J. M. Syngea, J. Conrada, kao i Nietzscheove filozofije. Godine 1914. objavio je Žeđ i druge jednočinke (Thirst and Other One Act Plays) te pohađao dramsku radionicu utjecajnoga Georgea Piercea Barkera na Harvardu, ali nije prihvatio njegove tradicionalističke nazore. Susreo se sa skupinom umjetnika koja je organizirala ljetno kazalište (Provincetown Players) i izvela njegovu jednočinku s temom iz mornarskoga života Prema istoku za Cardiff (Bound East for Cardiff, 1916), koju je kritika označila kao početak modernog američkoga kazališta. Od tekstova iz 1920-ih ističu se naturalističke drame Onkraj obzora (Beyond the Horizon, 1920), o dvojici braće koji unesrećuju i sebe i svoje bližnje, te Anna Christie (1921), o prostitutki koja se iskupljuje brakom. Eksperimentalni tekstovi Car Jones (The Emperor Jones, 1920), Kosmati majmun (The Hairy Ape, 1922), Veliki bog Brown (The Great God Brown, 1926) i Dinamo (Dynamo, 1929) srodni su europskim ekspresionističkim dramama (prihvaćanje strindbergovske »dramaturgije sna«, odnosno podsvjesnoga, propitivanje kazališnog medija uporabom maski, svjetlosnih efekata, simbolike boja i glazbe). Zanimanje za podsvijest i psihoanalizu vidljivo je i u drami Neobična međuigra (Strange Interlude, 1928), a psihoanalitički protumačenim antičkim mitovima koristio se u drami Žudnja pod brijestovima (Desire Under the Elms, 1924) i trilogiji Elektri pristaje crnina (Mourning Becomes Electra, 1931). Sredinom 1930-ih započeo je ciklus od 11 drama naslovljen Priča o samorazvlaštenim posjednicima (A Tale of Possessors Self-dispossessed), koji je trebao pratiti život jedne američke obitelji kroz 175 godina, no završio je samo dvije, koje su prikazane posmrtno: Natruha pjesničkoga (A Touch of the Poet, 1957) i Uzvišenije kuće (More Stately Mansions, 1962). U posljednjim i prema nekim mišljenjima najboljim dramama, vratio se svojim dominantnim temama i postupcima: drama I ledar dođe (The Iceman Cometh, 1939; izvedena 1946) donosi tipične modernističke nejunake, pasivne marginalce koji se opijaju i hrane iluzijama o ljepšoj budućnosti. Autobiografske, ispovjedne obiteljske drame Mjesečina za jadnike (A Moon for the Misbegotten, 1947) i Dugo putovanje u noć (Long Day’s Journey into Night, 1956), svojim psihološkim realizmom i problematiziranjem disfunkcionalne obitelji, profesionalnoga neuspjeha, alkoholizma, ovisnosti o drogama, patološke škrtosti, samoživosti te duševnih i tjelesnih bolesti, znatno pridonose stilskom i tematskom usmjeravanju američke drame druge polovice XX. st. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1936. U hrvatskom kazalištu O’Neill je prvi put izveden 1935 (Elektri pristaje crnina, HNK, Zagreb).
