Novigradska biskupija, nekadašnja katolička biskupija, osnovana potkraj VI. st. u Novigradu u Istri. Prvi biskup, Ivan, koji se spominje 599., došao je iz Panonije, tj. iz Emone (Ljubljane), vjerojatno pobjegavši pred Avarima. Osim novigradskoga područja Biskupija je obuhvaćala gradove Buje i Oprtalj, tj. područje južno od rijeke Dragonje do rijeke Mirne. Pripadala je Akvilejskomu patrijarhatu, a od 1751. Goričkoj nadbiskupiji. Biskupiji su 1788. priključeni Umag i Materada, koji su prije pripadali Tršćanskoj biskupiji, ali im je tršćanski biskup prestao biti svjetovni vladar. Ukinuo ju je papa Leon XIII. 1828. i pripojio Tršćansko-koparskoj biskupiji. Razgraničenjem između Italije i Jugoslavije (1947) najprije je bila dodijeljena Pazinskoj apostolskoj administraturi, a konačnim rješenjem državnih i crkvenih granica uključena je u Porečko-pulsku biskupiju (1978), odnosno Riječko-senjsku metropoliju. U Biskupiji je djelovao glagoljaški samostan franjevaca konventualaca (Novigrad).
