Nova Gradiška, grad u Slavoniji, 54 km zapadno od Slavonskoga Broda; 9820 st. (2021). Leži u južnom podnožju Psunja, na 129 m apsolutne visine, uz posavsku željezničku prugu i u blizini autoceste Zagreb–Lipovac. Sačuvan je niz javnih zgrada iz XVIII. i XIX. st.; kotarski sud, danas muzej (u prizemlju ima trijem s arkadama); barokna crkva sv. Terezije iz 1756 (župna je crkva do 1828); župna crkva Blažene Djevice Marije (prije sv. Stjepana Kralja) iz 1823 (oslikao ju je C. Medović; obnovljena 1966). Drvna (pokućstvo), metalna; kožarska i tekstilna (konfekcija) industrija; tvornica slada.
Utemeljena je polovicom XVIII. st., kada je Dvorsko ratno vijeće u Beču u sklopu reorganizacije Vojne krajine odlučilo onamo premjestiti zapovjedno mjesto pukovnije iz Stare Gradiške. Mjesto je osnovano 1. V. 1748., a dobilo je ime Friedrichsdorf po prvom zapovjedniku Gradiške pukovnije Friedrichu Schmidtu. Već je 1750. preimenovano u Novu Gradišku (njemački Neu Gradischka). Zbog potreba vojske u nj se doseljava i civilno stanovništvo, osobito obrtnici. Nakon što je 1765. proglašeno vojnim komunitetom, stanovništvo, oslobođeno vojnih dužnosti, intenzivnije se posvećuje obrtu i trgovini pa je 1776. otvorena predionica svile, a 1786. osniva se poštanska jedinica (koja na početku XIX. st. postaje poštanski ured), ali se nakon ukidanja povlastice vojnoga komuniteta 1787., naseljavanje trgovaca i obrtnika smanjilo. Sjedište je Gradiške pukovnije do ukinuća Vojne krajine 1881. pa od 1886. sjedište kotara u Požeškoj županiji te postupno prerasta i u gospodarsko središte. Njezinu gospodarskom razvoju osobito je pridonijela izgradnja željezničke pruge Sunja–Slavonski Brod (1889). Još 1851. Dragutin Lobe otvorio je pogon za proizvodnju piva te 1873. izgradio pivovaru na parni pogon (1943. prestala s radom). Do početka I. svjetskog rata otvoreno je još nekoliko industrijskih pogona: tvornica pokućstva Strikler i Bois de Chesne (1906), tvornice soda-vode Danijela Dieneša (1906), Ferdinanda Toserna (1909) i Jakoba Rottensteina (1914), tvornica opeke Vinka Brozovića (1907), paromlin Emila Matokovića (1909). Osnivaju se Dobrovoljno vatrogasno društvo (1871; prvo u Slavoniji) i Novogradiška štedionica (1872), otvaraju tiskara (1882), u kojoj se 1883. tiska prvi mjesni list Gradiščanin, Hrvatska čitaonica (1884) i gimnazija (1919), 1913. uvodi električna rasvjeta. Za Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije, je u Osječkoj oblasti (1922–29), Savskoj banovini (1929–39) i u Banovini Hrvatskoj (1939–41). U NDH sjedište je Velike župe Livac–Zapolje. Grad je 1944–45. bombardiralo savezničko zrakoplovstvo. Potkraj travnja 1945. osvajaju ga jedinice Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. U XX. st. nastavlja se gospodarski razvijati. Iz stolarije Braća Kruljac otvara se 1919. tvornica pokućstva Josip Kruljac i sinovi (poslije 1945. nacionalizirana je i do 2020. djeluje kao Drvno industrijski kombinat Stjepan Sekulić). Nakon II. svjetskog rata se uz postojeću drvnu industriju razvijaju metalna (Tvornica alata Nova Gradiška – TANG, osnovana 1946), tekstilna (tvornice modne konfekcije Jedinstvo, nastala iz krojačke zadruge 1946., te Zlata, osnovana 1957), građevinska (poduzeće Strmac osnovano 1948) te prehrambena industrija (tvornica slada Saturn, poduzeće Klas osnovano 1974). Početkom Domovinskoga rata 1991. napadale su je srpske snage (crta bojišnice bila je nekoliko kilometara zapadno od grada). Primirje je uspostavljeno početkom 1992. Tijekom rata bila je prekinuta prometna povezanost Nove Gradiške sa središnjom Hrvatskom preko Okučana (pod srpskim nadzorom), a uspostavljena je sporazumnim otvaranjem autoceste u prosincu 1994. te definitivno u svibnju 1995 (operacija Bljesak).
