Nietzsche [ni:'čə], Friedrich, njemački filozof (Röcken kraj Lützena, 15. X. 1844 – Weimar, 25. VIII. 1900). Podrijetlom iz protestantske obitelji. Studirao klasičnu filologiju, a prve uzore i ideale nalazi u životu i filozofiji Grkâ prije pojave Sokrata. Bavio se glazbom i neko vrijeme prijateljevao s R. Wagnerom. God. 1869. pozvan je u Basel za profesora, a 1870. sudjelovao je u njemačko-francuskom ratu kao bolničar dobrovoljac. Nakon putovanja (Švicarska, Italija) sklapao je nova prijateljstva, no osamljivali su ga misaoni razvoj i poniranje u svijet vlastitih vizija pa je napuštao mnoge prijašnje osobne i filozofske simpatije, npr. prema A. Schopenhaueru. Uz eminentna filozofska djela, pisana biranim njemačkim jezikom, pisao je pjesme. Nakon dugotrajne bolesti umro je pomračena uma. Njegova je djela tiskala i djelomice grubo falsificirala (osobito pisma) njegova rasistički nastrojena sestra Elisabeth Förster-Nietzsche, koja je znatno pridonijela propagiranju i zloporabi Nietzscheove filozofije u Trećem Reichu. – Nietzsche je razvijao svoju, uglavnom aforističnu i nesustavno pisanu filozofiju, često u suprotnosti s prijašnjim postavkama (tumači obično uzimaju tri faze) i u samo njemu svojstvenim proturječjima. Nalazeći u dionizijskome tamnu, ekstatičnu afirmaciju čitava života, tragičnu panteističku simpatiju sa zadovoljstvom i bolom, postao je strastvenim kritičarom tada vladajućega morala i vjerovanja. I religija i moral osigurani su isto tako nemoralnim sredstvima te nisu drugo nego služenje lažnoj transcendentnoj ideji, pojmu, nečemu što izvan konkretnoga ovozemaljskog egzistiranja želi propisivati vječne zakone. To je stara idealistička obmana, »obmana trovača«, što poput I. Kanta – koji daje samo »najviše formule za državne činovnike« – hipostaziraju nešto što bi izvan života bilo vrjednije od samoga života. Filozofi su vjekovima vjerovali u moralne istine i u njima nalazili najviše vrijednosti. Što im je, dakle, drugo preostalo nego da negiraju život »utoliko više ukoliko su ga bolje poznavali«. Jer – »ovaj je život nemoralan«, on nije sladunjava pjesma o spasenju, nego bjesomučna borba u kojoj je »umro Bog« u smislu smrti kršćanske predodžbe o Bogu. Pobjeđuju jači, sposobniji, smjeliji. Volja za životom osnovni je kriterij, ali u prirodnom stanju ona je i volja za moći. U »volji za moći« – nasuprot Schopenhauerovoj besciljnoj i slijepoj metafizičkoj volji – Nietzsche je vidio temelj novoga čovjeka, koji u punom životu, a ne u nestajanju i zaboravu, zasniva život, što ga je Zaratustra propovijedao u liku nadčovjeka. Misao o vječnom vraćanju istoga jedna je od temeljnih i najesencijalnijih misli ne samo Zaratustre nego i svih zrelih Nietzscheovih djela. Stoga ta misao o neizbježnom vraćanju nije neka »slobodna« umjetnička metafora, spoznajnoteorijska shema ili znanstveno-empirijska konstatacija, već je prije svega pokazatelj ontičke strukture svijeta i kozmičkoga poretka stvari. Vječno vraćanje ukida suprotnosti prošlosti i budućnosti, pa daje prošlosti značaj potencijalno budućega, a budućnosti čvrstoću i neizmjenljivost prošlosti. Ta nova dimenzija vremena i realnih predmeta i njihovih prostornih određenja u tom vremenu znači i ukidanje osvete (jer komu bi se i zašto osvećivali kada se sve vraća), ali je ujedno tragična vizija o neizbježnosti stalnoga povratka. No unatoč »vječnomu vraćanju istoga«, čovjek izriče svoj veliki DA životu i može i hoće izdržati upravo takav život. Umjetnost je jedno od sredstava kako se ne bi propalo zbog istine takva života. Kao afirmacija života vrjednija je i od istine. U tom se smislu misao o vječnome vraćanju može interpretirati i kao misao o vječnome vraćanju umjetničkoga u umjetnosti. Nietzsche je pokušao strgnuti veo moralnih normi i »prevrjednovati sve vrijednosti« tako da konkretan ljudski život i čovjekova odgovornost prema samomu sebi postaju temeljnim vrijednostima. Glavna djela: Rođenje tragedije iz duha glazbe (Die Geburt der Tragödie aus dem Geiste der Musik, 1872), Nesuvremena razmatranja (Unzeitgemäße Betrachtungen, 1876), Vesela znanost (Die fröhliche Wissenschaft, 1882), Tako je govorio Zaratustra (Also sprach Zarathustra, I–IV, 1883–91), S one strane dobra i zla (Jenseits von Gut und Böse, 1886), O genealogiji morala (Zur Genealogie der Moral, 1887), Ecce homo (1889). Filozofski najsustavnije, premda nedovršeno djelo objavila je pred kraj Nietzscheova života njegova sestra pod naslovom Volja za moći (Wille zur Macht).
