Nečuj-Levyc’kyj [neču'i lev'c’ki], Ivan (pravo prezime Levyc’kyj), ukrajinski književnik, publicist i etnograf (Stebliv, danas Čerkaska oblast, 25. XI. 1838 – Kijev, 15. IV. 1918). Završio Kijevsku duhovnu akademiju. U pripovijetkama, romanima i dramama dao galeriju likova i pokazao bit ukrajinskoga nacionalnoga značaja u svoj njegovoj raznolikosti. U glavnim djelima prikazuje socijalne i etičke probleme sela i grada, kmetstvo i njegove posljedice (pripovijesti Žene dvojice regruta – Dvi moskovky, 1868; Mykola Džerja, 1878; Kajdaševa obitelj – Kajdaševa simja, 1879., i dr.), ulogu inteligencije, rusifikaciju i asimilaciju (romani Oblaci – Hmary, 1874; Iznad Crnoga mora – Nad Čornym morem, 1890., i dr.), osuđuje svećenstvo (pripovijetke Popovi i popadije staroga kova – Starosvits’ki batjušky ta matušky, 1885; Atoski probisvijet – Afons’kyj projdysvit, 1890., i dr.) te pokazuje povijesne korijene rodoljublja i izdajstva (romani Knez Jeremija Wiśniowiecki – Knjaz’ Jeremija Vyšnevec’kyj, 1897; Hetman Ivan Vigovski – Get’man Ivan Vygovs’kyj, 1899). U književnoznanstvenim i povijesnim radovima branio je samostalnost ukrajinskoga jezika i književnosti. Istaknuo se kao pejzažist, majstor portreta i finoga humora.
