Nansen [na'nsən], Fridtjof, norveški istraživač, zoolog, oceanograf i diplomat (Aker kraj Osla, 10. X. 1861 – Lysaker, 13. V. 1930). U mladosti istaknuti skijaš. Doktorirao 1888. zoologiju (tezom iz tada slabo istraženoga područja neuroanatomije) na Sveučilištu u Kristianiji (danas Oslo), gdje je od 1897. bio profesor, isprva zoologije, potom oceanografije. Još za studija, 1882. sudjelovao je u istraživačkoj plovidbi sjevernim Atlantikom, a 1888. poduzeo je ekspediciju na Grenland te ga je sa svojom ekspedicijom prvi prešao (putujući, suprotno dotadašnjim pokušajima, od istočne obale do zapadne). Utvrdivši da je u Arktičkom oceanu dominantni smjer morskih struja od istoka prema zapadu, 1893. krenuo je na plovidbu jedrenjakom Fram s namjerom dolaska do Sjevernoga pola prepuštanjem broda struji (ustanovio da je Sjeverni pol točka u moru prekrivenom ledom); pošto je brod ploveći duž obale dopro do Novosibirskih otoka okrenuo ga je sjeverno i prepustio plutanju. Zbog teškog napredovanja, u ožujku 1895. napustio je brod i s Hjalmarom Johansenom nastavio saonicama put prema Sjevernome polu; 7. IV. 1895. dopro je do 86°14′N, dotad najsjevernije točke do koje je čovjek dosegnuo, nakon čega je bio prisiljen na povratak koji je trajao dulje od godine. Ta su mu putovanja donijela svjetsku slavu, a o njima je napisao vrlo čitane knjige Skijama preko Grenlanda (På ski over Grønland, 1890) i Preko Arktičkog oceana (Fram over Polhavet, I–II, 1897); također je uredio šest svezaka znanstvenih rezultata ekspedicije Framom (1900–06). Kasnije je poduzeo još nekoliko istraživačkih plovidbi Atlantikom, Norveškim morem i dijelovima Arktičkog oceana (1900., 1910., 1912. i 1914), a 1913. putovao je Sibirom od ušća Jeniseja do Vladivostoka o čemu je napisao putopis Kroz Sibir (Gjennem Sibirien, 1914). Objavio je i povijest istraživanja arktičkih prostora od antike do XVI. st. U sjevernim maglama (Nord i tåkeheimen, I–II, 1911). Bavio se razvojem opreme za istraživanje mora, izumio je crpac, uređaj za uzimanje uzoraka dubinske vode koji se, uz poboljšanja, rabi i danas. Kao istaknuta javna osoba 1905. angažirao se u pokretu za norvešku neovisnost; 1906–08. bio je prvi norveški poslanik u Londonu, a 1920. član norveškog izaslanstva pri Ligi naroda. Na zahtjev Lige 1920. započeo je organizirati repatrijaciju oko pola milijuna ratnih zarobljenika iz I. svjetskog rata, a 1921. postao je Ligin visoki povjerenik za izbjeglice što je ostao do smrti; najviše se posvetio zbrinjavanju izbjeglica iz Rusije, grčkih, armenskih, asirskih i drugih izbjeglica s područja bivšeg Osmanskog Carstva. O putovanjima Armenijom i Kavkazom objavio je knjige Kroz Armeniju (Gjennem Armenia, 1927) i Kavkazom do Volge (Gjennem Kaukasus til Volga, 1929). Na njegov poticaj sklopljena je 5. VII. 1922. u Ženevi konvencija o izbjeglicama; tom je prigodom uveden posebni identifikacijski dokument koji je koncipirao, Nansenova putovnica. Za svoje humanitarne aktivnosti nagrađen je 1922. Nobelovom nagradom za mir, a Liga naroda je nakon njegove smrti utemeljila Nansenov međunarodni ured za izbjeglice.
